„Glas Crnogorca“, br. 43, str. 2, 20.10.1890.g.
U Krtolima, 15 oktobra. – Licem na Pokrov Bogorodičin dogodio se jedan žalostan slučaj u zatonu bokokotorskome, i to između Krtola i Tivta. Neko Crnogorsko momče, koje je bilo kod Ivana Hrvatića iz Stoliva, te na njegov račun prevozilo kamenje s barkom iz kamenoloma u Krašićima za državnu radnju u Tivtu, nesretnim slučajem padne u more gdje se odma udavi i potonu.
Taj žalosni glas potresao je sva obližnja sela, ali najvećma Krtoljane, koji od pamtivijeka osobitu ljubav poklanjaju svojoj braći Crnogorcima.
Slučaj šćede, da spomenutog utopljenika Marka Kaluđerovića iz Ćeklića, more izbaci trinaesti dan na obalu Krtoljsku. Tek je zato doznala uprava Krtoljske općine, naredila je da se utopljenik izvadi iz mora i postavila stražu da ga čuva. Međutijem prečasni paroh gosp. Lazar Kostić naredio je da se preduzme sve potrebito za sprovod tog nesretnjika. Sjutra dana u nedjelju iza svete liturgije pođe pomenuti sveštenik s pratnjom na obalu gdje se nalazio utopljenik i tako ga doprati do crkve sv. Luke gdje ga je čekao mnogobrojni narod. U crvki bilo je opijelo koje je odslužio gosp. paroh Lazar Kostić sa gosp. protom Stefanom Kostićem a uz pripomoć svršenog bogoslova gosp. Marka Kostića.
Pošto je opijelo svršeno, mrtvo tijelo uz opće saučešće bi položeno u grobnicu, za koju je jedan seljanin ustupio komad svoje zemlje.
Saučešće braće Krtoljana u ovoj zgodi potpuno odgovara hrišćanskoj ljubavi, koju oni ukažuju svakom prilikom bratu stradalniku, osobito zauzimanje općine Krtoljske i uzornog sveštenika popa Lazara Kostića, svake je pohvale dostojno.
Očevidac.
„Glas Crnogorca, br. 43, str. 3, 20.10.1890.g.
Pišu nam iz Hercegnovoga, 14 oktobra 1890: Prije nekoliko dana stigao je ovdje glas, da je vrli sveštenik gosp. Lazar Kostić paroh Radovićski iz Krtola imenovan počasnim članom pravoslavne episkopske Konsistorije u Kotoru. Taj glas je obradovao svakog poštenog Srbina bokeškog jer je pop Lazar znao da svojim otvorenim karakterom, svojom brackom predusretljivošću i nada sve svojom ljubavlju prema crkvi i narodu steče osobita poštovanja, i najvećih simpatija kod svih poznanika i prijatelja.
I pisac ovih redova kao njegov odani poštovalac, pridružuje se iz svega srca općoj radosti prilikom ovoga imenovanja te čestitajući mu na toj lijepoj i zasluženoj počasti želi mu duga života, kako bi mogao još mnogo poslužiti svojoj crkvi i narodu, a biti na korist i diku svome plemenu i rodnome kraju. Neka mu je sretno i čestito!
