„U orcu, u orcu, niz orcu, niz orcu… Jerbo more.. More more ca covik ne more, imoj rišpeta…”- pjeva Gego i Picigin bend s Hvara. Prekaljeni jedriličar kanta o regatavanju, samo nisam sigurna eli mu ova versa arivala kad je pu’ Visa ili pu’ Jabuke jedrio. Za potrebe ove naše priče, neka bude da je Gego na Višku odio, pa se doma kantajući vrnuo. Ne znam je li koju ranije žbaljao, ma na 70, jubilarnu, ove godine nije arivao. Nije greda, zazivali smo ga. Mada, u nedostatku velike force od vjetra i mora, morali smo na druge bande zaforcat. Nije bilo teško, nismo bili sami…
piše Antonela Stjepčević
Delfin opet jedri na velikim regatama. Suton i Crnogorka veliki bjehu, tivatski krstaši koji su nekad harali Jadranom. Prvenstva Velike domovine uzimali i pehare na Seljanovo donosili. Druga su vremena, barke se pitaju, danas se vještina kojom su jedrili naši stari tek na dobru barku pokazati može. Naša Tatyana ne bješe loša, čak što više. Lijepi, komforni krstaš tipa Dufour 44, ali ipak trkalica nije. Mada, ako bi se bila koja školjka po koperu u'vatila, mrka joj je kapa bila. Od Tivta do Rijeke, pa na vr’ gasa nazad pu’ doma, od Tisuću otoka još je ne ispraše, a već je treso Ponte Oštre pasala. Na Višku, što bi Boduli rekli, zadnji ljetnji, a prvi zimski tulum.
Viška regata slovi za jednu od najpopularnijih regata na istočnoj obali Jadrana. Uz famoznu Mrduju, koju organizuje isti klub, Jedriličarsko društvo Labud Split, održanu ove jeseni po 83.put, Viška je i jedna od najdugovječnijih. Ove godine okupila je 159 krstaša iz više evropskih zemalja, među njima i nekoliko crnogorskih brodova. Oktobarska fešta koja traje tri dana, a u grad Vis dovede preko 1000 jedriličara. U pitanju su visoko platežni gosti, koji, nakon rekreativaca golfera, ostave najviše novca, a, bila-viđela, ni jedan papirić ili opušak na cesti. Pa vi vidite. Zbore jedriličari da im je Boka veoma interesantna, arivali bi ‘vatat naše vjetrove. Ako ih pozovemo.
Start je uvijek najbitniji. Ali i najzanimljiviji. Ovima, poput mene, koji najviše doprinose ako ništa ne diraju, iskustvo je bilo neponovljivo. Ako okupe 50 brodova, naše su regate bile više nego atraktivne. Zamislite ih gotovo 160, svi pod jedrima, guraju se na startnu liniju, a ne smiju je pasat’. Bome je vještina izbjeći u tim trenucima sudar na moru, barem se meni tako činilo. A oni niti ne gledaju jedni u druge. Dovikuju se, beštimaju, stežu, laškaju, i, čini ti se, u zadnji momenat skapulaju da jedni druge ne oburdaju. I onda start! Sirena sa regatnog broda i andiamo via!
Start jubilarne, 70.Viške regate, dao je praunuk hrvatskog bana Ivana Mažuranića, koji nosi ime svog slavnog pretka. Iako je hrvatska štampa danima pisala o ovoj posjeti, ona je ipak bila čisto jedriličarske prirode. Naime, gospodin Mažuranić predstavnik je Yacht club Geneve, kluba sa 130-godišnjom tradicijom sa Ženevskog jezera, a cilj njegove zvanične posjete, nakon više Viških na kojima je jedrio, je sklapanje prijateljstva između famozne regate i famoznoga švajcarskog kluba. I bi start.. Sa zvucima violine sa jednog od krstaša, trenutak istine između čovjeka, jedra, mora i broda.
Tatyana je startovala više nego dobro. Iako je tim kojem je kapetan Ljubomir Stevanović prepustio start, u sastavu Ilija Belan za kormilom i Vlado Grego na jarbolu (čitaj: taktičar), bio zadovoljniji poništenim prvim startom, treći i posljednji bio je sjajan. Već na početku, ostavili smo za sobom 100-njak brodova. Ushićenje je prijetilo da udari kontra piz, iako smo, po naredbi kormilara, svi zauzeli položaje na lijevoj bandi i krenuli drito prema Visu. Organizatori su procijenili da nam vjetar neće ići na ruku koliko bi valjalo, pa je start ispod Marjana prebačen kod Splitskih vrata, što je rutu sa 28 skratilo na nešto oko 20 milja. U letu do Visa nije bilo potrebno letati, tek kod bove koju smo malo u finiš žbaljali. Koštalo nas je to dva mjesta, bili smo 39. ukupno, te 13. u svojoj, Open 3 klasi. Ništa nismo mogli bolje napraviti, zaključio je poznati hrvatski jedriličar i jedrar, Vlado Grego, koga smo imali zadovoljstvo imati u svojim redovima. Koliko smo dobar rezultat ostvarili, govori i činjenica da je u našoj klasi bio i Black Mistery Novljanina Saše Kekovića, trkalica kojoj u Crnoj Gori nema premca. Brod Jugole Grakalića završio je rutu od Splita do Visa na trećoj poziciji u klasi, sedmoj ukupno! Za rišpet!
Vis. Issa. Dragulj u sred Jadrana, na kojem još uvijek nije napravljena ni jedna roza kuća u neodestruktivnom stilu. JNA baza, u koju do 1992, kada ju je vojska napustila, nije smio svrnuti ni jedan furešt. Otok ribara i brodograditelja, pomoraca i galebova. Otok na kojem se, do početka prošlog stoljeća, govorio slaborazumljivi dalmato-romanski jezik. I danas, ako imate dovoljno mota da vas puste u društvo, smijaćete se lokalnim ćakulama komiških ribara, koje tek po motima možete do kraja razumjeti. Ako je do ruzmarina, kužinavat možete na svakoj seki. Ako je do Plavca, bumbićete preko mjere. Ako je do Odiseja, možete njegovim putevima. Zbore da je jedrio samo u krmu. A kako je Penelopa mogla sebi objasniti što su ga zgambile viške pećine i žala, nego da se na Nimfe jadne i njihove čari obruši. E, takav vam je Vis..Na otoku tokom zime živi oko 4000 ljudi. Mladi idu u školu, stari na ribanje. Sistem „objesi Zimmer Frei, lezi pod palmu i uživaj” funkcioniše odlično, iako na Visu još nema strateških investitora koji su došli da se pobrinu za održivi razvoj. Ali, ne prodaje se samo postelja i pinjata, iako ni jednoj mane nema. Vis je centar turizma posebnih interesa. Ovdje možete istraživati morske špilje i pećine po otoku, možete voziti bicikle, jedriti, roniti. Možete obilaziti vojno nasljeđe, degustirati vrhunska vina, odit na ribanje. Pentrati se po stijenama, jedriti na paragvajderu. Ili se jednostavno banjati na prekrasnim pučinskim plažama. I to je poseban interes, ako znate da i u sred ljeta možete naći samo svoju valu. A sve što je autentično, turistički je proizvod. Pa i napuštene kuće u unutrašnjosti otoka, koje je uprava dala na korištenje raznim umjetničkim udrugama. Objasnilo je to začudno lijepu zbirku starih alata i upotrebnih predmeta, koju sam srela na ruzinavoj žičanoj ogradi duž jednog od puteva od Visa prema Komiži. Kako li to raganjaje za buroznih dana, da mi je jadnoj čut’!
Komiža. Jedna od sedam karakteristničnih tačaka duž Jadrana, kada je pomorski i ribarski jezik u pitanju. U tom društvu je i naš Muo, slava i njegovim ribarima. Komiža, mjesto gdje i danas ima ribara, koji sa Male bande vale u Veliku nisu pasali i po dvae'st godišća, samo se pu’ mora largaju. Mjesto gdje je 1998. u more ponovo spuštena komiška gajeta Falkuša, istorijska ribarica koja je pokrenula priču o tradicijskim plovilima duž jadranske obale. U život je vratio poznati hrvatski lingvist, Komižanin Joško Božanić. Danas ih je u Komiži tri. Sretna što sam žensko, pa ću se lakše ukeljat, sačekala sam jednu od njih da uplovi u komiški porat.
Gledala sam je satima kako điraje s kraja na kraj vale u strahu da ću morat poć’ prije nego li ariva u kraj.. Ipak.. Evo ti belece, 17 joj je metara preko svega. Ovim su ribaricama komiški ribari iz nužde u prošlosti regate činjeli. Regatavali se do daleke Palagruže, ali ne iz sporta i razonode. Već da u'vate dobru poštu pored maloga otoka, kako im više dana jedrenja ne bi bilo zalud. Danas je falkuša pitanje tradicije i kulture života, koju Komižani žele sačuvati. Radi sebe, ali i u turističke svrhe. Jer, ko neće guštat da zaplovi brodom koji je isti ovakav učinjen prije 500 godina ili više. Vlasnik treće falkuše, koja je u more bačena prije dva mjeseca, a nosi ime upravo Palagruža, je, citiraću njegovoga kolegu, „najmlađi stari Komižanin”. Našalio se i Pino Vojković na svoj račun- drevni Komižanin. Jedan je od društva mladih viških entuzijasta, koji su prije 15 godina pokrenuli Alternatura Vis agenciju, koja se bavi upravo turističkom ponudom posebnih interesa. Priča s barkama, ovim historijskim, još je u povojima, a najveće interesovanje, osim za špilje kojima je otok okićen s pučinske strane, vlada za jugoslovensko vojno nasljeđe. Na Visu je i Titova špilja, famozni štab iz Narodonooslobodilačkog rata. Fotku potražite na internetu, iznajmljeni motorin od 50 kubika nije me do gore mog'o izvuć.. No, tim ćemo putem tek u đir, vratimo se Komiži. Odnosno, ribarima, ribi i kuharima. Naravno, fokus interesovanja je na pinjatu. I bokaru, iako smo iz finih čaša degustirali vino. Neka bude za potrebe ove naše priče da je to bila bukara. Novovremena, na stopicu.. Elem, gof u toć od kapara, ‘obotnica u vino, pohovana repica od raže. I Njegova visost- Plavac mali s Biševa! Asti boga, kakve delicije. S jednim zajedničkim imenom- domaće! Sve, baš sve, ima ukus kao da vam je to spravila baba koja je iz Komiže! A nismo bili gosti od posebnog interesa.. Valjda to oni tako svima.
Tuga me u'vatila kad mi je Sveti Nikola, crkva iznad mjesta gdje na Svetoga Nikolu, 6.decembra, Komižani zaštitniku žrtvuju drveni brod, došao ponovo u krupni plan. Valjalo je odit, a tek smo došli.. Bastijunu od mora, adio ti.. Vrnuću se ja, možda i brojat korbe koje plamen ije već za ovogodišnjeg obreda. Nika’ se ne zna..
Onim putem đe se za Titovu špilju skreće, nakon što smo viđeli da do nje nećemo doć’, nastavili smo prema gradu Visu. Iako sunce pomalo ide ća, valjalo se jednom i s pučinske strane otoka u more bačit. Da sam rekla da do Stinive, plaže koja je na svim turističkim prospektima Hrvatske i zaštićen je spomenik prirode, valja spuštati jedva uočljivom stazom kroz makiju nekih 20 minuta, ne bi mi moglo bit. Na prešu i uz osmjeh, ubijedila sam društvo. A kad smo se kalali na more, znala sam da me neće beštimat dok se budemo peli nazad. Plaža je nastala kad se, nekada davno, upornošću mora forcanog garbinom, strop špilje konačno oburdao. Koliko je interesovanje turista da baš ovaj bokun otoka vide, svjedoče mještani govoreći da se ljeti u tu seku od raznoraznih plovila ne može uć’. Naš je ugođaj, dakle, bio čista privilegija.
Pametni u đitu nose vode, a pedavi pijehaju uzbrdo. Ali, kad naiđu na izvor, niko sretniji od njih. Izvor na koji smo mi naintrali bio je gostiona Aerodrom, otvorena ovoga ljeta pri vinariji Peša. Maštovito, sa malo ulaganja, vlasnik je zgradu gdje je za komunizma bila poljoprivredna zadruga, pretvorio u odmorište i, kako susjedi kažu, kušalište vina. A po natpisu na vratima, prevarili biste se da je kafana tu od prije Drugoga rata. Simpatična Dobrila, točeći nam Plavac, falila se da su i Afrikanci odavde botilje odnijeli. Kako i neće, kad za svega 75 kuna (10 eura i kusur sitni) i najmilijega možete alavija stimat’.
Issa's calling! Dok smo mi điravali, jedrila se revijalna, Regata u Viškom portu. Tatyana je za ovaj gušt bila predugačka. Ali, za predstojeću, drugu regatnu etapu, odnosno povratak za Split, valjalo se spravit. Najave bonace htjeli smo prevariti, ali nije bilo boga. Na startu je nešto malo i zapuhalo, nije da se nije startalo, ali nas je onda, još debelo prije Paklenih otoka ispred Hvara, zagrlila neumoljiva bonaca. I nije puštila do zadnjega. Đe i đe bi kakvu bavicu uhvatili, ali smo u jednom momentu morali priznat’- ni da pušemo u jedra, Splita se bez motora u okviru vremenskog ograničenja nećemo do'vatit’. Od 159 brodova, to je uspjelo tek njih 25. Naš Saša Keković uplovio je u 16:09:57, čestitamo mu treće mjesto u klasi Open i pehar koji je donio u Boku! Regatu je generalno, u klasi Open, osvojio krstaš Generali JK Mariborčanka iz Slovenije, kojim je kormilario Samo Žvan. Najbolji u ORC klasi bio je X-cite sa biograđaninom Lukom Šangulinom na kormilu. Tatyana je u generalnom plasmanu klase Open zauzela 51.mjesto od 144 jedrilice. Ni’ loše, priznaćete…
Poslije Viške ima još samo Jabuka. Regata koja se u novembru jedri od Vodica oko ostrva Jabuka i nazad. U dužini od gotovo 100 milja. Na ovu teško da će, ali opet će ekipa Delfina na veliko more. Ako nam se posreći, i mi ćemo s njima. Na 71. Višku, to nije pod znakom pitanja! Boduli zbore- zadnji ljetnji, a prvi zimski tulum..
Uzdravlje ti 90.rođendan, JD Labud Split. Hvala na vrhunskom morskom tulumu!