22.10.Iz opštinskog arhiva Tivat kroz novinsku građu, 1838-1950.godina
„Glas Crnogorca”, br. 43, str. 3, 22.10.1889.g.
(Post scriptum.) Kao što smo već javili u prošastome broju, poslije svakojakijeh morskijeh nepogoda, Njegova Svjetlost Knjaz Petar A. Karađorđević, hvala milostivome Bogu, stigao je na Cetinje u petak 13 o. m. u 3 časa u jutro, na radost Svoje Svijetle Ljube i mile djece, na veselje Njihovijeh Visočanstava i sve Svijetle Tazbine, a na veliko zadovoljstvo svijeh znanaca i prijatelja na sve strane Srpstva i Slovenstva.
Po pričanju Svijetlog Putnika dogodila se brodu nesreća ovako:
Na polasku iz Senjske Rijeke, vrijeme bješe sasvijem povoljno, ali sve što se je lađa k dalmatinskoj obali bliže primicala, to je južni vjetar sve više i više bjesnio. U Zadru se Njegova Svjetlost iskrcao iz lađe i prisustvovao pri sv. liturgiji u crkvi sv. Ilije, gdje je služio preosvećeni episkop Stefan. Poslije službe božje, Svijetli Putnik, ukrcao se opet na lađu i proslijedio put do u Spljet. I u Spljetu je Svijetli Putnik na obalu izlazio i po njoj se šetao. Od Spljeta do Gruža presretao je „Ferdinanda Maksa” sve žešći i bjesniji jug, te se moglo znati što će tek biti na otvorenome moru od Gruža do Boke, a još više pri burnome ulazu kod Punte d’ Ostro. Njegova Svjetlost, Knjaz Petar, mogao je ostaviti parobrod i nastaviti put kopnom od Dubrovnika do Hercegnovoga, tu uzeti čamac i dovesti se do Kotora, vazda tihim zatonom. I ako Njegova Svjetlost nije imao straha u mnogim opasnijim pogibijama, pa i ako se nije bojao ni pred živijem ognjem ostraguša, no ipak, rek bi, da morskijeh valova prije ovog puta, Njeg. Svj. nije najbolje poznavao. Zato se naveze uz pjenovitu pučinu bjesnećeg Jadranskog Mora, pa što Bog dade i sreća junačka.
Evo već Svijetlog Putnika pri velikom priboju na ulasku u Boku. No u času kad je vapor došao kod ostrvića „Molunte”, okolo po sata prije nego će saviti u buk, puče glavna osovina i mašina stade! Kad putnici razumješe šta se je desilo, pa i ako im ovaj glas ne bješe najpovoljniji, svaki je sačuvao svoju običnu hladnokrvnost, jer niko nije mogao u prvi mah predviđeti opasnosti koja je predstojala. Kapetani od parobroda, prvi Nikolić i drugi Tomanović, odmah su shvatili svu nezgodu i sa svijem silama pregoše da brod i povjerene im putnike od opasnosti spase. Kapetan Špiro Tomanović javi ovu nepogodu Nj. Svj. i reče: „Mašina je slomljena, ali opasnosti nema nikakve, ako se samo uzmognemo udaljiti s lađom od brijegova i dokopati se morske širine. Pomoć smo iskali, i ona će nam doći kroz dva tri sata”. Srećom je krman bio zdrav, ali ne bješe jedara dovoljnijeh da se brod sa jedrima i vjetrom koristi koliko je trebalo. Pošto očekivana pomoć do 8 časova u veče ne prispje, kapetan Špiro pope se na katarku paleći bengalsku vatru i izbacujući rakete. Ali ni ovijeh na lađi dovoljno ne bješe. Znakove bengalskijeh vatara i prskanje raketa, parobrodi „Jonio” i „Progreso” ne viđeše. Međutijem „Ferdinand Maks” poleti u morsku širinu kao galeb. No kad ga dočeka silna južina, prsnu na prvoj katarki lantina koja je i prijed napukla bila – što nije najpohvalnije za upravu Lojdovu – a već bješe i mrak pritiskao. No naš mrnar nikad ne očajava, nikda ne napušta nade u svoju vještinu, u svoje džinovske sile. Svaki čas visaše tijem sokolovima život o dlaci, no oni zato i nemisliše. Kad kapetani vidješe da im korman ne pomaže, spustiše sidra od strane krme u more nebi li lađu od brijega u morsku pučinu okrenuli. I odista, počam od dvaju kapetana pa do posljednjeg mrnara, svak je kao jedan sam čovjek sve sile upotrebio da lađu uzrujanoj morskoj pučini otme. Ali nikako lađu ispraviti, jer je pusta kao prazna tikvetina bokom se valjala, na milost i nemilost morskijem talasima. Tako je prošla sva noć među ponedjeljnikom i utornikom. Primače se dan, ali muka ne prekide junačkim mrnarima, ni opasnost putnicima. Živi val ne prestajaše zapljuskivati i lomiti bješava rebra ostarjelog „Ferdinanda Maksa”. Oko šestog časa u utornik u jutro (10 o. m.) spazi stražar kroz maglu ne u velikoj daljini brijeg. Propadosomo, slomismo se, ako se lađa nemogla okrenuti provom naprijed, pomisliše kapetani i rekoše to Njegovoj Svjetlosti Knjazu Petru. Kroz kratko vrijeme, jedan velji val okrenu brod upravnijem pravcem niz vjetar i pogibelj presta, na veliko zadovoljstvo izmorenijeh kapetana i mrnara i ustravljenih putnika. Otolen okrenuše brod niz ostrv Meledu, u Puntu Lastovsku, gdje spustiše sidra i usidriše se. Tu je Ferdinanda Maksa u srijedu u jutro, našao Lojdov parobrod „Jonio” i dovezao u Korčulu u pristan. U Korčuli se svi putnici prekrcaše na drugi vapor Lojdov „Trigone” i otle doploviše do Gruža i Kotora.
Od Gruža je Njegova Svjetlost do Hercegnovoga došao u kolima, a od Hercegnovoga do Kotora dovezao se u čamcu. U Kotoru stajala su Svijetlome Putniku Dvorske karoce na raspoloženje – spravne, na koje se Svijetli Putnik ukrcao i došao na Cetinje u Petak, 13 o. m. u 3 časa u jutro. Kakvim je usrđem Nj. Svj. u našoj prijestonici dočekan, ne treba nam spominjati. Iznijećemo samo telegramu koju smo primili od našeg agenta u Kotoru, g. Pera Ramadanovića, u četvrtak 12 o. m. koja glasi:
„Njegova Svjetlost Knjaz Petar Karađorđević stiže ovdje u 9 sati i po, zdravo i veselo najvećim oduševljenjem dočekan i ispraćen od mnogo naroda neprekidnim usklicima: Živio Knjaz Petar!”
„Boka”, br. 40, str. 6, 06.09,/22.10.1908.g.)
Tivat, Lastva i okolica
Čast mi je štov. općinstvu na povoljno
znanje staviti da sam u Tivtu otvorio novu
B R I J A Č K U R A D NJ U
(kuća gosp. M. Faza)
Isto tako i prodaju parfumerija, kancelarij-
skih i vojničkih predmeta.
U toj nadi da će me štov. općinstvo
sa svojom posjetom odlikovati, ostajem
s osobitim poštovanjem
FRANO KLUŠIČKA
brijač i vlasuljar
