31.10.Iz opštinskog arhiva Tivat kroz novinsku građu, 1838-1950. godina
„Pravda”, br. 298, str. 5, 31.10.1926.g.
Da li Beogradu leži na srcu naš Jadran?
– Nekoliko reči povodom kampanje koja je povedena protivu prvog našeg ubojnog broda „Dalmacije” –
Proteklo je punih osam godina od dana, kada je Jadran, o kome se toliko maštalo i govorilo, postao najzad naš. I kroz sve to vreme od osam godina, mi ne samo da nismo ništa konkretnije učinili za naš slobodni Jadran, već nismo uspeli ni da shvatimo njegove najelementarnie potrebe. U tome neshvatanju potreba našeg Jadrana, izgleda, da prednjači Beograd, koji često, vrlo često, nemože da shvati ni toliko, da se sa primorjem ne može postupati kao sa ostalim pokrajinama, da o njemu treba mnogo govoriti, ali nešto i prećutati i, da se najzad, na sve pretenzije suseda nesme slegnuti ramenima sa pouzdanjem u svoju mišicu. Poslednji primer za ovo imamo sa našom prvom krstaricom „Dalmacijom”, koja je prispela u kotorski zaliv pre dva meseca, pozdravljena oduševljenjem kakvo se na moru ne pamti. U to doba putovao sam kroz Dalmaciju, sa namerom da potom pređem u Italiju- „Dalmacija” je došla, ona je u našoj luci, pod našom zastavom. …
U Tivtu, tihom mestu gde je sada „Dalmacija”, dočekao me je izvanredno ljubazno g. Salher, komandant pomorskog arsenala u Tivtu. Neobično zadovoljan, što beogradska štampa poklanja pažnju našoj mornarici, g. Salher me je lično poveo „Dalmaciji”, pričajući mi oduševljeno o njoj. …
Zajedno sa g. Salherom i dva mlađa oficira obišao sam zatim celu „Dalmaciju”. Dve katarke izdignute pedeset metara iznad prostrane palube nose na sebi oklopljene osmatračnice i razapetu antenu. Pod njima je najveća i najmodernija radiotelegrafska prijemna i odpravna stanica, koju imamo na plovnim objektima. Iznad radiostanice nalazi se komanda broda, gde pada u oči električni kompas i električna krma. Najlakšim okretom točka koji nije veći od običnog automobilskog volana, može se za tren oka okrenuti u mestu. Pošto smo prošli mnogobrojne odaje, salone i kabine za oficire, kabine i kupatila za vojnike, ušli smo u mašinsku salu, koja odaje jedno zamašno industijsko preduzeće. Osam ogromnih parnih kotlova, na kojima mora biti zaposleno preko 50 ložača, daju paru za četiri mašinska cilindra, jaka 8000 konjskih snaga okreću se dve elise da bi brod išao 25 milja na sat. Do mašinske sale nalazi se radionica za lakše popravke na brodu, zatim električna centrala, mašine za led i filtriranje vode.
Posle puna dva sata hoda iz odaje u odaju sa sprata na sprat, bili smo opet na palubi. Za svo to vreme mornari su žurno radili, opremajući „Dalmaciju” za njen prvi put. …
Kada sam se oprostio sa svima i kada se mrka silueta „Dalmacije” počela gubiti u daljini, pod utiskom onoga što sam video, osetio sam sav značaj tih reči, i pojmih u svoj jasnoći od kuda dolazi tolika bojazan naših suseda.
To, nažalost, izgleda da niko nije osetio u Beogradu i prvoj našoj krstarici, koja treba da zaštiti slobodni Jadran, mesto usklika oduševljenja, poslato je nekoliko nepoverljivih pogleda na njenu prošlost, koja ovde ne može igrati nikakvu ulogu.
I sve te, koji su „Dalmaciji” uputili poglede nepoverenja, trebalo bi uputiti kod naših zapadnih suseda da se raspitaju kolike sume treba baciti da bi se kupilo narodno oduševljenje. Dobili bi sigurno odgovor da to košta kao jedna zamašna flota, a ne kao jedan brod od 28 miliona dinara, koliko košta „Dalmacija”. …
Brana Simeonović