„Bokeški dijalekt, odnosno dijalekti, teška srca to priznajem, ali više ne postoje. Iz prostog razloga što mi više ne razmišljamo na tom jeziku”, utvrdio je jedan od aktivnih čuvara upravo tog jezika, profesor književnosti, nekadašnji direktor Radio Tivta, aktuelno izvršni producent Centra za kulturu Tivat i odbornik Liberalno-građanske alternative u tivatskoj Skupštini, Neven Staničić. Da li smo sami odgovorni za očuvanje vlastite kulture življenja, da li je jezik ono što je nosi, da li je ono što uklapamo pod floskulu „održivi razvoj” uopšte razvoj i da li tu ima mjesta za priču o održivosti, upitali smo Nevena za gostovanja u emisiji „Domaći i gosti”.
Razgovarala Antonela Stjepčević
Što je Bokeljima donijela filozofija „tri bandijere ispod kušina”? Da li smo, na kraju, sami odgovorni za očuvanje vlastite kulture življenja?
Ja mislim da je ta priča sa tri bandijere stereotip, koji mi sami proturamo, ali on nije apsolutno tačan. Mislim da je previše pojednostavljen. Prije svega, ne treba zaboraviti da granica, nepostojeća, ali očigledna,između istoka i zapada, između Istočnog i Zapadnog Rimskog carstva, a od toga otprilike sve počinje kada je kultura u pitanju, makar ona koja nam je dostupna, jasna, zapisana, ide upravo preko Boke. To ljudi često zaboravljaju, da smo mi jednom nogom i dijelom pameti na Istoku, dijelom na Zapadu. Podijelile su se i religije otprilike po ovoj granici ovdje. Zastave i prisustvo su u tom smislu apsolutno normalne. To je bio način života. Ovdje su se promijenile tri zastave, ali su trajale stotinama i stotinama godina, svaka od njih ponaosob. Međutim, opet zavisi o kojem dijelu Boke govorimo. Ne smijemo zaboraviti, na primjer, da je Herceg Novi bio pod Turcima, a da su ga Bokelji oslobađali, dok je Kotor bio pod mletačkom upravom, a dugo vremena i samostalna republika. Prema tome, istorija nije tako jednostavna. U Tivtu našem, na Soliotskom polju, u isto vrijeme so su brali domaći živalj, Krtoljani, Luštičani i Grbljani, hercegnovski Turci, koji su imali svoja polja, i Kotorani. Vjerovatno su sve tri zastave tada bile na Solilima prisutne, ali to je pitanje ekonomije i pitanje preživljavanje, a ne pitanje nekog duha i neke filozofije. Život stvara filozofiju, a ne obrnuto.”
A kultura je nadogradnja?
I to je pojednostavljenje. Kad se uhvatimo Marksa- imamo bazu, to je ekonomija, i imamo kulturu, koja je nadogradnja. Ne bih se složio. Ja mislim da je upravo obrnuto. Kultura je za sva vremena, a za jesti je samo danas. Činjenica je, ukoliko ne jedeš, džabe ti kultura, ali isto tako stoji i ono što je Čerčil rekao- ako izgubimo kulturu, zašto se onda borimo?! On je to rekao u trenutku kada su trebali da smanje fondove za kulturu u Engleskoj u jeku najžešćih napada na Veliku Britaniju od strane Njemaca, kada je ideja bila da se uzme od sredstava namijenjenih za kulturu. Njegovo pitanje je bilo: „Zašto se onda borimo? Šta mi to branimo, do svoju kulturu?” Mislim da smo mi to pojednostavili. Inače mislim da liši učenici na kraju dođu na rukovodeća mjesta i da tumače ono što baš nisu savladali dobro kao gradivo. Ali, dobro, nije to tako samo kod nas. Kod nas je problem što nema dovoljno opominjanja, što smo možda postali preveliki konformisti, što nema drukčijeg načina razmišljanja.
Evo, ovaj sam naš Tivat. Prvo je bio selo, ruralna sredina potpuno. Pa je onda bio prvi industrijski centar Crne Gore, o0dnosno vojna baza, a sad je nautički centar. Definitivno jedna skoro nepovezujuća vertikala. I u tom Tivtu su uvijek živjele nekakve dvije vrste Tivćana. Kada pričamo o Tivtu kao ruralnoj sredini, niko ne spominje tivatske kmetove, koji su tu živjeli i radili. Za koga? Za neke Tivćane koji su sa adresom bili na nekom drugom mjestu. Ne znam da li vas to asocira na nešto? Neke Buće, neke druge plemenitaše sa ovog područja. Tivćani su tu bili njihovi kmetovi, opsluživali su njihova imanja, davali im danak. Možemo spomenuti i onu austrougarsku fazu, bili su ovdje neki oficiri, neke svjetske face, Denic, fon Štembek, koji je osnivao park. Oni su živjeli neki svoj život u Tivtu, mimo Tivćana. I onda su Tivćani, recimo, htjeli da osnuju Glazbeno-prosvjetno društvo, i od tada pratimo nekakav društveni život Tivćana, ali ne kroz život onih koji su bili u vojnoj bazi, imali balove, igrali tenis. Ovo što mi gledamo na razglednicama, da se u Tivtu igrao tenis- nisu Tivćani igrali tenis u to vrijeme. To jesu bili Tivćani, ali ne ti. Kao što i danas imamo Tivćane koji igraju tenis ili kriket, i imaju svoju kulturu, i razvijaće je još više. Ali, to je neki drugi Tivat. Onaj Tivat koji bi nas trebalo da brine, onaj Tivat čiju kulturu bi mi trebalo da razvijamo je ovaj drugi, ovaj s druge strane, ovaj koji je sad trenutno servis.
Tivat je bio intelektualna baza Crne Gore kad je bio prisutan Arsenal. Ja mislim da nije bilo mjesta u Crnoj Gori sa tolikim brojem inžinjera, takle tehnička inteligencija par ekselans. Danas to u Tivtu više nikome ne treba. Te intelektulce, njihov tehnički način razmišljanja Tivat ne potrebuje. Ovaj Tivat, koji je sad aktuelan, koji igra tenis, njima treba nešto drugo. Oni su doveli svoje inžinjere, a mi gledamo šta da radimo sa našima. Prema tome, što je baza, a što nadgradnja, to je veoma interesantno pitanje o kojem dobro treba promisliti.
Tivat kao najperspektivniji grad u Crnoj Gori, grad za koji su jako zainteresovani strateški investitori, a u cilju održivog razvoja. Ove floskule su jako aktuelne posljednjih godina.
Vraćamo se na ono što je ekonomija. O održivom razvoju je jako komplikovano govoriti. Ja tu ne bih gubio vrijeme. To je možda jedna od najvećih stvari koje mi podmećemo ovom narodu, počev od toga da je Crna Gora Ustavom ekološka država, pa na dalje. To je već stvarno poprilično smiješno. Problem sa Crnom Gorom je ono što je sad malo ko zapazio ili nije htio da zapazi u izještaju Evropskoj uniji. Mi stalno govorimo o vladavini prava, Poglavljima 33 i 34 i tako dalje. Primjećeno je u tom izvještaju da je Crna Gora malo popravila BDP po glavi stanovnika, ali nije ništa napravila na stvaranju novih vrijednosti! Crna Gora je prodala sve svoje kapacitete i vrijednosti. Ja ne znam da li se neko sjeća kad je u Crnoj Gori otvorena neka nova fabrika. Sati bi nam trebali da nabrojimo samo ono što smo u Boki izgubili, a gdje su naši ljudi radili. U tom kontekstu pričati o održivom razvoju nije uopšte OK, u tom kontekstu pričati o ni o ekologiji nije OK. A pogotovo u kontekstu Tivta, jer ne treba zaboraviti da Tivćani, na žalost, sa najvećim i najboljim svojim resursom, morskim dobrom, ne upravljaju. Dakle, Tivćani se tu ne pitaju. Tivćani se pitaju nešto malo preko magistrale, a i tu su pritisci dosta veliki da to bude urađeno kako nekome drugome odgovara. Ne bih ja htio da budem pesimista, Tivat jeste u odnosu na neke druge sredine u Crnoj Gori doživio izvjesni procvat. Međutim, način na koji to ide, uporno insistiranje Vlade da mi budemo konstantno u medenom mjesecu sa našim investitorima, mislim da će nas vrlo brzo doći glave, jer ne može medeni mjesec da traje dugo. Javiće se interesi mimo interesa, ona bokeška filozofija uvijek je tačna- kad nekome daš mali prst, poželjeće ruku, ako mu daš ruku, uzeće ti i dušu. Vjerovatno će se to dešavati. Ponavljam, ne bih htio da zvučim pesimistički, ali na to treba biti spreman. Bojim se da u trenutku kad nema drugih izvora preživljavanja, ili ih barem ja ne vidim na ovim našim prostorima, da ćemo mi još uvijek poštovati interese onih koji ovdje navodno hoće da nam nešto daju. Ja nisam siguran da je iko od starnih investitora došao u Crnu Goru da bi nam nešto dao. Ja sam siguran da su oni došli da uzmu stvar, ili u svoje ruke, ili u svoje džepove.
U Tivtu se, na području Luštice, rađa jedan potpuno novi grad, koji će imati kompletnu infrastrukturu grada, i mi se, kao Tivćani, za to barem u jednom dijelu i materijalno brinemo.
Da, brinemo se. Na sitnim svvarima se to vidi. Na primjer, ja ću se opet vratiti na kulturu, umjesto da ti moćni investitori finansiraju našu kulturu, našu tradiciju, što bi bilo logično da to bukvalno tražimo od njih, u posljednje vrijeme se počelo dešavati upravo obrnuto- da mi finansiramo njihove projekte. Mislim da smo već ove godine pomogli da se desi neka opera u Porto Montenegru. Dogodine ćemo to vjerovatno ponoviti. Naše objekte kulture smo njima ostavili, kao što je Dom vojske. Nismo mogli da iznesemo dovoljno stvari iz njega za nsa, ostavili smo to njima. U početku nisu znali što da rade sa tim, ali očigledno da uče u hodu i da će znati. S tim što sam siguran da se tamo neće dešavati ni „Ero s onoga svijeta” ni „Balkanska carica”, nego ćemo slušati i gledati anglo-saksonske autore, bojim se da neće biti čak ni italijanskih. Ali, evo, da to stavim na stranu. Teško je izboriti se sa velikim kulturama koje su u ovom trenutku prisutne u našem gradu. S jedne strane je dobro što smo dobili ozbiljne investitore, s druge strane- to su strašno velike civilizacije. Imamo Ruse, imamo Anglosaksonce, imamo Arape. I ne znamo što se iza brda valja. Dakle, kulturne uticaje, njihov način života, oni će sigurno istjerati do kraja. Hoćemo li se mi u tome snaći? Da li će sve da pokrije golf, da li ćemo biti spretni u toj igri, ja ne znam, ali smo na dobrom putu da napravimo veliki civilizacijski zaokret. Bojim se da toga nije svjesna ni Crna Gora, a ne Tivat.
Činjenica je da se, dolaskom velikih investitora, podebljao i gradski budžet. Po prirodi stvari, ili dobroj volji, ali činjenica je, povećala su se i izdvajanja za kulturu. Na poziciji ste izvršnog producenta u Centru za kulturu, koji je posljednjih godina, barem kada govorimo o pozorištu, izgradio značajan renome u okvirima bivše Jugoslavije. Veliki broj produkcija je iza ove kuće, dobre se stvari rade. Na prvi pogled, iz vani, reklo bi se da nismo svjesni i benefita koje možemo da izvučemo iz ove priče o procvatu Tivta. Ali, nije sve baš tako jednostavno.
Nije jednostavno. Međutim, ono što brine- činjenice. Činjenica je da je Tivat izdvajao znatna sredstva za kulturu, izdvajali su I drugi, doduše, možda I značajnija. I činjenica je das mo postigli dobre rezultate. I u ovom trenutku, da tako kažem,to jeste krem dešavanja u Crnoj Gori. Ali, to nije jelo za podgrijavanje. Ili se stalno ide naprijed, ili se jednostavno ide nazad. I toga treba biti svjestan. Mi stalno govorimo- nemamo administrativnih kapaciteta za ovo, za ono, a stalno nam se čini da bismo mi mogli tuđi posao raditi bolje. Jas am od onih ljudi koji, kada je najbolje, imaju najveći strah. To je pomalo i romska logika- kad pada kiša nade ima, svanuće Sunce, to je sihurno. Međutim, kad dugo grije Sunce, kad je dugo dobro, onda je logično očekivati i promjene. Ukoliko one dođu kao posljedica nekih globalnih kretanja, ukoliko dođu kao neke velike krize, onda- Bože moj. Ukoliko dođu kao posljedica naših loših procjena I načina razmišljanja, onda je to katastrofa. Eto, ja bih toliko..
Što se tiče Centra za kulturu I pozorišta, kao nečega u čemu ova kuća definitivno prednjači, I podjele posla I finansija, jer Centar za kulturu nije samo pozorište, često se čuju kritike na račun vaše kuće da se nedovoljno pažnje posvećuje kinu, biblioteci, galeriji. Činjenica je da se dešavaju programi i u ovim jedinicama, ali pozorište je ono u što se najviše ulaže.
To je sve tačno, I to nije problem riješiti. Nije to cijepanje atoma. Konačno, to su drugi gradovi već riješili, treba se samo malo osvrnuti oko sebe. Dakle, jedino u Tivtu postoji Centar za kulturu Tivat. U Kotoru je to više javnih ustanova, o Herceg Novom I da ne pričam, o Budvi da ne pričam, u Baru I Podgorici takođe. Dakle, mi smo jedini Centar, i možete mu sve ovo staviti na teret, jer je centar. Stvari se, dakle, rješavaju organizaciono. Moram da napomenem, mi smo u Tivtu jako čudni. Mi bismo stalno htjeli da nešto bude jeftino. Kultura nikad nikome nije bila jeftina. Ja mogu sad da posjetim vas I ljude koji o tome brinu sa nivoa Opštine- postoji zakonska odredba već dvije-tri godine da se biblioteka izdvoji iz Centra za kulturu I da vude samostalna. Kao što je u cijeloj Crnoj Gori. Tivat to nije napravio jer mu se čini da je to malo skuplje od ovoga kako to funcioniše u okviru Centra, i jer u tom Zakonu nema kaznenih odredbi. Zamislite vi sad pravnika iz Opštine, pa taman bio I predsjednik, koji kaže: “Ja neću to da sprovodim, tu nema kaznenih odredbi!” Toliko o tome koliko ljudi poštuju svoju profesiju. Dakle, postoji zakon, ali kako ne moram pod prijetnjom kazne, ja neću da ga sprovodim. Recimo da na taj način možemo riješiti pitanje biblioteke, ne uzajući pare od Centra, nego dajući pare za biblioteku. Niko ne kaže da se to ne može uraditi I u galeriji, niko ne kaže da se to ne može uraditi na još nekom od polja kulture koje Centar za kulturu u ovom trenutku pokriva. Treba organizaciono razmisliti, treba podvući crtu, I treba odraditi ono što su drugi već odradili. Možda bismo I u tome bili najbolji. Ko zna.
Još nešto o pozorištu sam dužan reći- pozorište je, a to sva naša publika treba da zna, starije od crkve. Mnogo hiljada godina prije Isusa Hrista, rađeno je I postojalo je pozorište. Pozorište je suština čovjekovog života, suština demokratije, suština bilo čega gradskog I urbanog. Grad se može opredijeliti- imam pozorište, ili nemam pozorište, isto kao što može reći- imamo crkvu ili nemamo crkvu. Ići ćemo u crkvu u drugu opštinu. Zato postoje katedrale, pa se ide u veće centre. Dakle, moramo se odlučiti, hoćemo li da imamo ili da nemamo pozorište! Ne kritikovati- vi ste zapostavili biblioteku. Ne, to je ideološko pitanje. I ne znam zašto je to političarima toliki problem. Nije pitanje kulture ekonomsko pitanje, nego ideološko- hoćeš li da ulažeš, ili nećeš. Nema tu drugih mudrosti. To pokazuje cjelokupno dosadašnje svjetsko iskustvo.
Tivat bi, da je pametan, trebao, a ja ću se truditi da tako bude, da stvara još jednu ustanovu kulture u gradu, a to je muzika, Gradska muzika. Jedina tradicija u kulturi, koja u Tivtu zaista postoji je muzika. Ne znam zašto je logično da ljudi šutaju loptu, i za to dobijaju pare, pa onda nemamo dobrog beka, pa ga uvezemo iz drugih opština, ili čak inostanstva, i dajemo mu pare. Imamo srednju muzičku školu, jako puno djece u njoj svira, ali se podrazumijeva da njima za to ne treba platiti. Srednja muzička škola je zanat, ozbiljan, koji mi ne želimo da vrednujemo. Stotine godina su u Crnoj Gori u muzičku tradiciju uložene. Kotorska muzika bliža je 200, nego 100 godina starosti. Đenovska je starija od sto godina, novska, tivatska, budvanska. Bara više nema, Nikšić se u ugasio, Cetinje ne postoji, Podgorica takođe. Na ovaj način kad ste sveli jednu tako uzbiljnu stvar kao što je orkestar, kada znamo koliko se cijela Crna Gora bori da imamo Simfonijski orkestar, jer to jedna ozbiljna nacija treba da ima, to je suština bivstva jedne nacije, moramo biti svjesni okolnosti u kojima rade gradski orkestri. Neki su propali, neki se bore da ne propadnu. Evo, na primjer, Đenovska muzika opstaje, jer je to seoski orkestar, pa se drže I bore. Međutim, to je prošli vijek. U 21.vijeku Kotorska muzika ima velikih problema, Hercegnovska se jako dugo nije sastala. Budva već jako dugo plaća svoju muziku I ona je na budžetu Opštine. Tivatska je nevladina organizacija, još uvijek je neko društvo stavljeno u kontekst, bez namjere da uvijedim I jednu drugu NVO koja se bavi bilo čime, u koji ne pripada, nedostojno I neprimjereno. Ako hoćemo da radimo prave stvari za kulturu Tivta, za kulturu Crne Gore uopšte, onda bi trebalo poreti razmišljati, shodno 21.vijeku, odnosno obavezno stvoriti još jednu javnu ustanovu, ne znam kako ćemo je krstiti, koja bi bila gradski orkestar. Tu bismo itekako imali koga da zaposlimo, prvo na poluprofesionalnoj bazi, kako bismo razvijali tu trdiciju, koju jedinu I imamo. Imamo buće, imamo gradsku muziku- Glazbeno prosvjetno društvo Tivat. I imamo Mornaricu. To je ono što je neki Tivat. Sve ovo drugo nismo mi, sve ovo drugo su nam nametnuli drugi.
Foto: rtcg.me; radiokotor.info
