Muzičko obrazovanje u Tivtu datira iz davne 1900.godine, a prvi orketar Tivćani su organizovali 1891.godine. O najstarijoj tradiciji u kulturi našeg grada i statusu organizacije koja je u kontinuitetu baštini već 105 godina– Glazbeno-prosvjetnom društvu Tivat, u Domaćima i gostima razgovarali smo sa njenim predsjednikom, Borisom Lancerotijem.
Zanimljive su društvene okolnosti u kojima je nastajalo GPD Tivat. Govorimo o samom kraju 19-og, odnosno početku 20.stoljeća. Zašto su se Tivćani, kada govorimo o kulturnom životu, prije svega odlučili organizovati oko muzike, i za muziku?
U posljednje vrijeme često govorim o tome i ta me tema sve više zanima. I, kada govorim o tome, onda se vratim desetak godina prije 1909.godine i pokušavam, onako sam za sebe, da razumijem to stanje i da ga sam sebi predstavim, u odnosu na broj stanovnika, u odnosu na nekakav ekonomski potencijal, u odnosu na tadašnje privredne subjekte i društvena zbivanja koja su obilježila kraj 19-og, odnosno početak 20.stoljeća. Počeci organizovanog bavljenja muzikom u Tivtu počeli su 20-ak godina prije formiranja GPD Tivat. Bitna je 1891 godina, kada je Antun Žeželić, tadašnji učitelj pučke škole u Tivtu, koja se nalazila u naselju Tripovići, u kući Jaka Goluba, formirao prvi organizovani orkestar od instumenata koje je mogao tada da sakupi. To je bila kombinacija žičanih instrumenata- violina, viola, kontrabas, harmonika i nekoliko duvačkih instumenata- klarinet, flauta, truba. Taj orkestar je brojao 12 do 14, nekada i 15 muzičara. Od tada, u stvari, datira organizovano bavljenje muzikom u Tivtu. Orkestar je zabavljao narod na pučkim i vjerskim svečanostima, koje su se u to vrijeme odvijale i izvan crkava, na javnim površinama. Poslije tog orkestra, isti Antun Žeželić, zajedno sa svojom suprugom Anom, 1900.godine u Tivtu osniva prvu glazbenu školu. Škola je funkcionisala u okviru pučke škole, u istoj kući, odnosno prostoriji u kući Jaka Goluba. Ovo je veoma bitno naglasiti, jer upravo u ovoj godini proslavljamo 50 godina Muzičke škole u Tivtu. I pominjemo 1964.godinu. Da, te je godine formirana škola, kao obrazovna ustanova današnjeg tipa, ali Tivat je imao muzičko obrazovanje još davne 1900.
Kada govorimo o organizovanom bavljenju muzikom u Tivtu, bitna je i 1906.godina, kada se u Tivtu formira i prvi tamburaški orkestar. Dakle, već tada idemo ka nekoj specijalizaciji. On je sastavljen od 11 instrumenata. Tu su tamburice, bas, gitara, kontrabas itd.
Govorimo o tadašnjem Tivtu?
Da, govorimo o tadašnjoj Obćini Tivat, koja je obuhvatala prostor od potoka Seljanovo do Župe i Gradiošnice. To su sela Mažina, Đurđevo brdo, Tripovići, Peani, Donji Kantun, Petkovići, sa nekoliko kuća ispod današnje magistarle- kuća Staničića na Pinama i nekoliko palaca kotorske vlastele na atraktivnim lokacijama od Stare Račice do Seljanova. Tih godina, početkom 20.stoljeća, prema nekim kombinovanim austrougarskim popisima, na ovom prostoru je živjelo nepunih 3000 stanovnika.
Dakle, da se vratimo na muziku, taj tamburaški orkestar je egzistirao od 1906-1909. Sve je to bila priprema za formiranje nekog ozbiljnijeg, nekog većeg, jačeg orkestra. Kažu da su Tivćani uvijek bili nadareni za muziku, naka ostane ta konstatacija i o tom vremenu. Konačno, 1909.godine, na osnovu svega do sada rečenog, dolazi do formiranja Glazbeno Prosvjetnog Društva Tivat, koje su osnovali tadašnji entuzijasti uz odluku i uz potpuru opštinske Skupštine, koja je, kažu, za nabavku instrumenata podigla kredit i bankrotirala. Ostalo je zapisano da se to dogodilo tada, i nikad ni prije ni poslije toga.
GPD Tivat danas je nevladina organizacija, koja, doduše, uživa poseban status kao tradicijska organizacija od posebnog interesa za Opštinu. U društvu sa tivatskom podružnicom Bokeljske mornarice i KUD Boka, nije u obavezi projektno aplicirati za sredstva predviđena za rad nevladinih organizacija, već Komisiji za raspodjelu sredstava dostavlja godišnji program rada organizacije. I, u principu, Glazba dobije obilnija sredstva od organizacija koje nastupaju sa projektima, ali ni približno dovoljna da bi obezbijedi nesmetano funkcionisanje?
Taj nesretni Zakon o nevladinim organizacijama veliki je broj različitih, raznorodnih organizacija i udruženja građana svrstao u isti koš i sve nas primorava da djelujemo na isti način, a mi to jednostavno ne možemo. Ne možemo, ne zato što se to nama ne sviđa, već iz razloga što ovakav način bavljenja muzikom, u ovakvim orkestrima, u amaterskim društvima, sa tolikom različitošću i polazizacijom članova, to onemogućava. Veoma smo različiti, počev od starosti- mi u Društvu imamo raspon članova od 13 do 78 godina. Imamo djevojke, imamo učenike, studente, radnike, penzionere, sve je zasnovano na strogo amaterskoj osnovi, na velikim dozama volonterizma kojega u društvu odavno nema. To vam sve otežava rad, a želite da budete na nivou zvaničnih, profesionalnih orkestara, čije je sviranje, čije je muziciranje, čiji je kvalitet danas svima dostupan. Vi ne možete izolirati neku grupu ljudi, nešto im odsvirati i ubjeđivati ih da su dobili nešto kvalitetno, kad oni istovremeno za sve najbolje što se radi u svijetu znaju i prije nego vi. Ne bih rekao da smo u beznadežnoj situaciji, jer ima nekog razumijevanja u dijelu finansiranja Društva iz budžeta. Opština tu daje koliko može, jer je i sama uslovljena tim nesretnim Zakonom o nevladinim organizacijama. Neki dan sam imao prilike da vidim tu analizu, Tivat je vodeća opština kada govorimo o odnosu broja stanovnika i izdvajanjima na NVO. Kada gledate na taj način, to je pohvalno. Međutim, to je daleko od potrebnog da bi ovakva društva preživjela i da bi bila na nekom nivou kvalitata da vas građani prihvate, da dođu na vaše koncerte i da vam pruže podršku. Na našim koncertima, a posljednjih godina smo ustalili praksu da organizujemo ljetnje i novogodišnje koncerte, imamo po 600-700 ljudi u publici, koji slušaju koncerte, koji o koncertima pričaju tokom cijele godine, sve do onog sljedećeg. To zahtijeva daleko veće napore, daleko veća sredstva od sredstava koje na ovaj način možemo da dobijemo is a kojima možemo da raspolažemo.
Da li mislite da bi Tivat, s obzirom da je u pitanju najduža tradicija u kulturi, trebao razmišljati o profesionalizaciji orkestra i njegovoj organizaciji kao nove javne ustanove na budžetu Opštine? Ovakvo razmišljanje nedavno je u istoj ovoj emisiji iznio izvršni producent Centra za kulturu Tivat i jedan od najaktivnijih poslenika u kulturi našeg grada, Neven Staničić.
Potpuno se slažem s Nevenom. On je inače i u Upravnom odboru GPD, bivši je muzičar i dolazi iz porodice koja je aktivno uključena u život Glazbe još od njenog osnivanja, tako da odlično poznaje okolnosti u kojima radimo, kao i situaciju u kulturi uopšte i u našem društvu. Dakel, u potpunosti se slažem sa njegovim razmišljanjem. Naravno, ja sam u Društvu direktno zadužen za one neposredne, svakodnevne problem i rješavanje tih problema, tako da malo manje razmišljam o strategiji. Ali, ne treba tu biti posebno pametan da bi donio zakljkučke. Recimo, u Crnoj Gori je postojalo nekih 10 do 12 ovakvih i sličnih gradskih orkestara. Danas ih je samo četiri, i to na području Boke. To je Tivat, Kotor, Đenovići, Herceg Novi i Budva, s tim što Herceg Novi evo već desetak godina ne nastupa, ne funkcioniše kao društvo, nego u nekoj kombinaciji sa muzikom iz Đenovića. Bar je imao Gradsku muziku, pa je više nema. Cetinje je imalo, Podgorica, Nikšić. Sve su to društva koja su ovi problemi, o kojima mi danas pričamo, pobijedili. Bili su jači od njih, jači od organizacije u društvu, jači od podrške sa nivoa lokalne zajednice, it a su društva prestala da postoje. I ova četri društav koja danas postoje, mogu to slobodno reći jer se družimo na javnim nastupima i između njih, sve to postoji usljed veliko gentuzijazma jednog, dva, tri čovjeka, i kreće se po nekoj ivici- danas imate orkestar, sutra ga veoma lako možete izgubiti. A ako jednom prestane da radi, nisam optimista da će se ikad više formirati u takvoj formi.
Sad, sa druge strane imate pitanje da li je to uopšte potrebno gradu. Treba prvo ocijeniti potrebu, pa je onda uskladiti sa mogućnostima. U svakom slučaju, ovakav način rada, gdje su svi segmenti rada u društvu na amaterskoj osnovi, dakle bez ikakve naknade i primanja, je neodrživ. To virjme je, čini mi se, već odavno za nama. Ne zato što bismo mi sad htjeli da neki svoj rad u slobodnom vremenu naplatimo ili na neki drugi način to materijalizujemo, nego zato što cjelokupno okruženje oko vas djeluje na tim osnovama, i onda vi ispadate smiješni ako se suprotstavljate tim pojavama, a bez argumenata, bez osnove. Na nešem posljednjem koncertu je sviralo 49 ljudi. Za svaku probu, za svaki nastup, putovanje da ne pominjem, vi unaprijed imate trošak. I kad govorimo o samom održavanju instumenata. Vi ne možete svirati na instrumentu koji nije adekvatan. Niko više ne vozi auto sa punim gumama, već onakvo kakvo odgovara današnjim potrebama. Tako je i u svim drugim sferama. Imate mladića ili djevojku koji dođu i hoće da sviraju. Imaju volju i sva potrebna predznanja o muzici, a vi im ponudite nekakav đenis ili hornu iz 50-tih godina, koju treba letovat’, čistit’, vezivat’ žicom, cimicama, gumicama, da se onaj cilindar vrati, da može da svira. To je unaprijed osuđeno na propast i ispada smiješno. I vi u očima nekog mladog čovjeka, a i u očima samoga sebe. Da li Tivat ima snage u javnim finansijama, u budžetu, da isfinansira profesionalni ili poluprofesionalni orkestar, to je drugo pitanje. To je za jednu širu i ozbiljniju rasparavu, koja bi zahtijevala i ozbiljnu ekonomsku analizu, ali situacija kakva je sada apsolutno je neodrživa. I u smislu prostora, i opreme, i svih okolnosti u kojima djeluje ne samo naše Društvo, već sva koja na sličan način opstaju.
