Neiskorišćeni potencijali ljudskog uma i snaga djetinjstva, udruženi sa posvećenim i edukovanim roditeljima i vaspitačima – otvaraju vrata ka kreativnijem učenju, bržem saznavanju i lakšem otkrivanju i razvijanju sposobnosti.
Dr Ranko Rajović, otac četvoro djece, jedan od tvoraca novog sistema učenja NTC (Nikola Tesla centar), član MENSE i Komiteta za darovitu decu, održao je u petak u hercegnovskoj dvorani Park predavanje na temu razvoja intelektualnih sposobnosti kod djece.
Razgovarala Antonela Stjepčević
Nikola Tesla centar je novi program i sistem učenja koji ukazuje na neophodnost povećanja udjela neurofizioloških saznanja u formalnoj edukaciji djece. Činjenica je da inteligencija ne zavisi samo od broja nervnih ćelija, već i od broja veza- sinapsi među neuronima. Period do sedme godine je najdragoceniji za formiranje novih sinapsi. NTC program za sada se primjenjuje u 16 država, i već pokazuje izvrsne rezultate, kada je u pitanju nivo funkcionalnog znanja kod djece, u čemu Zapad, po rezultatima PISA testova, uveliko kaska za Istočnom Azijom, posebno Kinom. Od rezultata PISA testa direktno zavisi BDP određene zemlje za 20 godina, kada će potencijali tih istih 15-godišnjaka u najvećoj mjeri doći do izražaja.
Kada su u pitanju zemlje regiona, a PISA testovi rađeni su u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, rezultati su porazni. Nema razloga vjerovati da je drugačija situacija kod u Crnoj Gori, istakao je doktor Rajović na predavanju u hercegnovskoj dvorani Park.
Vozimo djecu do treće godine u kolicima, ne dozvoljavamo im različite igre da se ne bi povrijedili. Da li je u prezaštićivanje glavni poriv koji nas dovodi do grešaka, te da li smo svjesni koliko im takvim pristupom vaspitanju onemogućavamo da se razviju svoje prirodne potencijale?
Nije da se djeca ne igraju. Igraju se oni, ali te igre koje oni koriste su8 beskorisne ili štetne. Znači, dijete koje sjedi dnevno dva-tri sata, gleda TV, kompjuter, igra video igrice, to je dijete koje se ne kreće i koje neće razviti važne strukture u kori velikog mozga. U kori velikog mozga se nalaze intelektualne sposobnosti. Nema igara sa kretanjem. To je jedna analogija iz biologije, koja je važna da se istakne- živa bića koje se ne kreću, to su biljke, nemaju nervne ćelije. Živa bića koja se kreću imaju nervne ćelije, a najsloženiji nervni sistem ima čovjek. I, po toj analogiji, mi smo živa bića za kretanje. A znamo da se mozak najviše razvija od druge do pete godine. Znači, automatski po tome, dijete mora da se kreće od druge do pete godine, a ja vidim, roditelji guraju kolica do druge, treće, evo čujem, čak i do četvrte godine. Pa, šta će dijete u kolicima?! Do druge godine, i gotovo! A roditelji koriste kolica, kažu- pa lakše nam je. Brže stignu u vrtić. Ja im posavjetujem da krenu deset minuta ranije. Ili, drugi koji kažu: „Pa kako sad da se riješimo kolica, platili smo ih 400-500 eura?!” Nemojte tako, pa dijete mora da hoda. I nije problem samo u hodanju. Dijete ima debele đonove cipela i patika, pa onda, kad dođe ljeto, na plaži nosi sandale, pa ima i sandale za vodu. Dakle, nisu bosi, ne hodaju. Pa onda igre- nekada su djeca od jutra do mraka bila u pokretu. Preko kamena, preko potoka, preko drveta, trčali su, penjali se, provlačili. Djeca su sama osmišljavala igre koje će imati te elemente. Samo se sjetimo djevojčica i lastiša. Sakče, okreće se, tu je rotacija, ravnoteža, dinamička akomodacija, na stopalima su, hodaju. Nadalje, moraju da razmišljaju o svakom sljedećem pokretu, dakle- aktivira sve svoje metode u mozgu. Te iste metode razmišljanja su se aktivirale i kod igre klikera, koje su praktikovali većinom dječaci. On čučne, ustane, okrene se. Rotacija, ravnoteža, fina motorika, na stopalima je. I opet mora da misli šta je izgubio, koliko je izgubio. Mi smo te igre imali bukvalno po dva, tri pa i više sati dnevno.
Danas?Kad pitam roditelje- ima li dijete svaki dan 15 minuta igre rotacije? Kažu- nema! Ili svaki dan 15 minuta igre ravnoteže? Nema! To znači da mi ne dajemo djetetu šansu da razvije biološke strukture u mozgu i zato mi imamo te probleme koje imamo kasnije u školi. Ne može tu škola kasnije mnogo da pomogne. Dakle, problem su roditelji. A onda mi moramo da učimo u vrtiću kako to da se popravi, i u školi ako može. Tu govorim- najvažniji predmeti su fizičko, muzičko i likovno. Apsolutno najvažniji do 12. godine.
Naglasili ste da na PISA testovima, koji analiziraju finkcionalno znanje 15-godišnjaka, zapadni svijet pokazuje neuporedivo lošije rezultate od zemalja Dalekog istoka. Kako vidite da bi se ova situacija mogla mijenjati? Da li to mora biti zajednička akcija svih- i roditelja, i vrtića, pa kasnije škola? Koliko je situacija popravljava, i u kom roku?
Problem je što je su sad dominantne države na svijetu države kineskih naroda- Tajvan, Hong Kong, Kina, Singapur, Makao- bivša portugalska kolonija. To su vodeće države svijeta. Tek onda ide Južna Koreja i Japan. I sad, kad se pogleda, šta je njima donijelo prednost? Oni jako brzo napreduju. Svake tri godine se radi PISA test, oni su sve bolji i bolji, a mi stagniramo. To znači da za 20 godina, to su djeca koja sad imaju 15 godina, oni će biti ekonomski produktivni, znači da preuzimaju dominaciju. Istočna Azija. I Evropa traži rješenje. Ja predajem na nekoliko fakulteta, Evropa za sada nema rješenje. Pokušala je reformu obrazovanja, čak su u nekim državama smanjivali gradivo u školskim knjigama. Rekli su- ovako djeca uče puno, pa ne mogu da nauče sve. Bolje da uče manje, pa će naučiti sve, pa će bolje povezivati. Ali, to nije dalo bolje rezultate. Dakle, nije problem u količini teksta, nego u načinu kako mi učimo. Kad sam držao predavanje na kongredu svjetske Mense, recimo, a bilo je nas 50 predsjednika svjetskih Mensi, ja kažem: „Je li vam se desilo kad čitate ili učite, da u momentu ne znate šta ste pročitali, da se vratite nazad?” I svi kažu da. A Kinez, Čen, odmah ustao. Kaže: „Ranko, ne razumijem. Kako misliš- čitaš, a ne znaš šta si pročitao?” Mi se svi smijemo, ja kažem: „Pa možda smo umorni, nemamo koncentraciju…” I sad, svi klimaju glavom, Kinez se zbunio, gleda u nas i čudi se: „Vi čitate, a ne znate šta ste pročitali?!” Meni je to bilo jako interesantno, pa ga poslije pitam da mi objasni kako oni čitaju. Kad je on meni pokazao- pa oni moraju ono svoje slikovno pismo bukvalno da dešifruju, da misle šta čitaju. A pazite, mi ni ne znamo što smo pročitali! To znači da oni koriste potpuno druge fiziološke djelove mozga u odnosu na nas, a u tim djelovima se nalaze kognitivne sposobnosti. Znači da on bukvalno otkad počinje da čita, od treće, četvrte godine, razvija taj visok nivo razmišljanja, apstraktnog razmišljanja. Mi to, na žalost, nemamo. I tu se nalazi prednost slikovnog pisma. Samo što mi ne možemo onda našoj djeci da uvedemo slikovno pismo, kinesko.
Mi smo tu našli neko rješenje, da mi zapravo stimulišemo djecu sa onim što je oko nas, i tako se NTC program razvio. Mi ga već radimo u 16 država Evrope. Tako da je ovaj program koji je odavde potekao, sa ovih prostora, se radi već u maltene pola Evrope. Mi smo dali neko moguće rješenje. Prvi rezultati su iznad svakog očekivanja, dejaca bolje povezuju, bolje uče, nema straha od škole, ne idu više u školu da se plaše, čak i vole da idu u školu, jer školu sad doživljavaju kao igru, a ne kao mučenje. Jer, reproduktivno učenje jeste mučenje. Znači, mora da se mijenja sistem učenja.
Često ste gost u Crnoj Gori. U Herceg Novom i Podgorici ovoga vikenda ste održali seminare za vaspitače, odnosno roditelej. Uskoro će i vaša učila biti dostupna kod nas.
Da. Seminar u Herceg Novom bio je rezervisan za pedagoge, psihologe i vaspitače, u Podgorici smo održali radionicu za roditelje. Roditelji hoće da ovo završe. Uskoro dolazimo u Bar, opet za vaspitače iz vrtića. Tada ćemo posjetiti i još jedan vrtić u Podgorici, tako da ćemo u ovih mjesec dana biti nekoliko puta u Crnoj Gori.
U nadi da će vam se i vaspitno-obrazovne ustanove, kao i roditelji iz Tivta obratiti u doglednom roku, zahvaljujem vam na ovom razgovoru.
Hvala i vama. Pozovite nas, doći ćemo.
