08.01.Iz opštinskog arhiva Tivat kroz novinsku građu, 1838-1950.
„Planinar”, br. 1, str. 9- 14, 01-02.1908.g.
Lastva
(Piše Vj. Novotni)
(Lastovska svadba I dio)
… Od osobitog je kulturnoga i historijskoga interesa svadbeni običaj, koji se tuj nalazi i kojemu sam bio opetovano daljnim svjedokom. Ti svadbeni običaji tako su ovdje još u narodu živi i žilavi, da se ne bi nitko usudio prestupiti ih. I prosidba i prstenovanje i poziv na svadbu i sama svadba vezana je na stalne neke ceremonije, na riječi, govore i pjesme, koje su kao stereotipne, te je upravo umijeće sve to znati. Jednako su odredjeni stalni dani za svadbu i vjenčanje.
Tako počimaju svatovnjaci pirovanje uvijek u četvrtak, glavno pirovanje je u nedjelju, a vjenčanje uvijek u ponedjeljak.
Redovito biva, da iza provedene prosidbe i prstenovanja dvije nedjelje prije svadbe domaćin (t. j. otac ili rod mu) mladenca dodje u kuću mladenke, da ugovore dan svadbe, svatovske darove i miraz djevojački (prčiju). U oči same svadbe podje mladiženja sa rodjakom kojim i rodjakinjom u kuću mladenke i tuj ucijene pismeno vrijednost miraza djevojačkoga. Ta pismena ucijena sastavlja se u dva jednaka primjerka; jedan čuva mladoženja, a drugi rod mladenke. To biva stoga, jer se miraz ili ustanovljena joj vrijednost mora vratiti njenom rodu, ako mladenka umre prije muža neostaviv djece; ako ostavi djece pripada djeci. Nu muž može oporukom žene taj miraz i baštiniti.
Rodjakinja mladoženje, koja u toj službi nosi stereotipno ime „stimadurica” (jamačno od tal. „stimator” sa hrvatskim dočetkom „ica”.) obaljuje cijenu miraza, a rodjakinja (bila majka, sestra ili strina) mladenke povisuje tu cijenu.
U četvrtak još u jutarnji suton dolazi koji rodjak mladoženje pred kuću mladenke te tuj na kući joj istakne svatovski barjak. Vrh barjaka okićen je cvijećem; barjak je danas državni austrijski. Kad stigne pred kuću, ispali kuburu. To isto čine i muškarci u kući mladenke iza pozdrava i doručka, a ženske pjevaju odredjene svatovske pjesme kao:
Što u dvoru žamor stoji,
Što ono govore?
Ono majka sina ženi
Pa se veseli.
Što u dvoru žamor stoji,
Što ono govore?
Ono sestre brata žene
Pa se vesele.
Iza doručka svatovnjaci se razilaze uz paljenje kubura, samo barjaktar ide pozivati goste. U to ime mu domaćin uz stalne prigodne riječi predaju buzdovan okićen raznim vrpcama i cvijećem, po kojem se taj momak u toj službi kao pozivač i zove „buzdovan- noša”. Tim buzdovanom polazi pozivač od kuće do kuće pozivati one, koje mu je domaćin naredio.
To isto biva sutradan, u petak, u kući mladoženje.
Tako se sastaje u nedjelju dvoje svatova, svako zasebice u svojoj kući, gosteć se i nazdravljajuć najprije stalnim nekim redom uz stalne riječi i paleć puške, a poslije kako tko zna i hoće. Domaćin imenova prije svega vodje i časnike svatovske, naime: 1) staroga svata, 2) barjaktara, 3) buklijaša – to jest onoga, koji će pred svatovima na polasku u crkvu nositi čuturu vina; nadalje 4) svatovskog prvijenca ili vodju, 5) kuma i napokon 6) svatovskog kapetana. Svaki tih svatovskih časnika sjedne na mjesto, običajem strogo odredjeno, a tek iza toga ostali svatovi, koji se zovu „pustosvati”.
Sutradan, t. j. u ponedeljak u jutro se opet svatovi sastaju, kao i dan prije, i to opet jedni kod mladoženje a drugi kod mladenke. To je dan rastanka od kuće i dan vjenčanja. Kao što i prije svaki se gost javlja paleć kuburu il pušku. Tuj se opet svatovi časte i od mladoženje odnosno mladenke opraštaju; to čine redom najprije otac, onda mati a zatim druga rodbina, znanci, prije i prijatelji. Sin se od oca i matere rastaje klečeć. Riječi, što ih kod zadnjeg tog pozdrava mati ili zamjenica joj izriče kao „dobru molitvu”, ove su:
„Dobro jutro, sinko, jutros i svako jutro, a jutros najbolje! Bio Ti Bog i majka božja u pomoć na put, na koji si jutros krenuo! Sebi doveo vjerna, radena i uzdana druga, od koga Ti ne će biti nevolja ni tuga, a meni dobru česnicu i zamjenicu! S njom Ti svaka sreća reušila (t. j. dobro prošla; od franceske riječi „reussir”), kao list i trava o Gjurgjevu dne i kao rijeke i potoci, kad najbolje uzavru. I da Bog da i majka božja, da Ti sva moja majčina hrana bude prosta i blagoslovena!”
Svatovi svi u jedan glas potvrde riječe sa „amin”! a sin mladoženja ustaje, poljubi majku (il namjesnicu joj) u ruku, ona njega u čelo i obraz pa pije tri gucaja vina iz čaše, kojom mu je nazdravljala držeć ju nad glavom mu.
Kad su tako i jedni i drugi svatovi oprosne obrede kod kuće za stolom svršili, dižu se da polaze dva i dva u crkvu na vjenčanje. Domaćin redi svatove ovako: Na čelu svatovima stupa buklijaš, zatim barjaktar, prvijenac, stari svat, kum, mladoženja (odnosno mladenka), djever (odnosno djeveruša) napokon pustosvati sve mladji za starijim; najzadnji stupa kapetan često sabljom ili mačem o bedru, ali i bez njega.
Uz put se pjevaju pjesme svatovske i kubure pucaju.
Pred svakom kućom, kud prolaze, stoji boca vina, kojoj je gut prikrit obično limunom.
