Mlada tivatska arhitektica Iva Petković, članica drugonagrađenog tima za projektno rješenje prenamjene zgrade Stare škole u kondo-hotel na jedinom do sada raspisanom investitorskom konkursu u našoj opštini, govori za “Domaće i goste” o svom dosadašnjem profesionalnom putu, viđenju prostornog planiranja u okolnostima investitorskog buma koji se dešava Tivtu i Crnoj Gori, kao i značaju adekvatnog pristupa ovom odgovornom poslu koji može definisati sudbinu nekog grada ili regije i u daljoj budućnosti.
Razgovarala Antonela Stjepčević
Zašto arhitektura?
Nakon srednje škole našla sam se u blagom čudu, kako dalje. Naše opšte obrazovanje nije me dovelo do jasnih odrednica kako i gdje, pa su tu moje sporedne aktivnosti doprinijele da se usmjerim ka tome što najviše volim i čemu bih voljela da se posvetim. Tako su likovna škola, koju sam pohađala nekoliko godina za redom kod profesora Macanovića i Popadića, i par nekih takmičenja iz matematike, došli u mojoj glavi kao fin spoj tehnike i umjetnosti i nekako me logički odveli na put arhitekture, kao nečega što će mi i dalje dopustiti da budem kreativna, a opet imati i neke stabilne zakone. I eto, to je bio logičan put u tom trenutku.
Tvoja generacija jedna je od prvih generacija Arhitektonskog fakulteta u Podgorici.
Ja sam druga generacija. Tada je to bio jako mlad fakultet, imala sam priliku da sarađujem u tom trenutku sa 11 divnih asistenata i par profesora u jednom dosta bliskom odnosu. Ja sam se zatekla, zbog nekih privatnih okolnosti, na podgoričkom fakultetu, uvijek u namjeri da se odselim do Zagreba ili Novog Sada zbog svog senzibiliteta. Međutim, kasnije, taj blizak odnos sa kolegama, doškolavanje, razmjena sa ex-Yu zemljama, nekako su me zadržali tu, pa sam odlučila da onda nakon osnovnih studija nastavim negdje dalje u težnji ka inostranim iskustvima. Kažem, ta bliska saradnja sa asistentima, koji su se tada potvrđivali na polju arhitekture u crnogorskim okolnostima, mi je dala snagu da krenem i ostanem na tom putu koji sam izabrala.
Ipak, nisi se tu zaustavila. Da li je to bio Gaudi, ili škola arhitekture koju si pohađala, zašto baš Barselona?
To je bio period života kada sam osjetila zasićenje praksom, pogotovo stoga što se baš sa krajem mojih osnovnih studija Crnoj Gori počeo događati onaj arhitektonsko-građevinski bum, koji sam prošla sa nekoliko biroa u Podgorici. Prosto sam osjećala da trebam teorijsku potporu. Taj fakultet u Barseloni je bio dobar miks inostranih profesora, teorija koje su me u tom trenutku interesovale, a, u suštini, i stipendije koju sam dobila, s obzirom da se takav fakultet bez ogromnih sredstava nije mogao pohađati. To je bila doista slučajnost da u tom trenutku pošaljem portfolio koji su oni zapazili i koji su podržali novčano i na taj način odlazim. Ne toliko opčinjena Gaudijem, možda više urbanizmom Barselone, jasnom teoretskom misli i čistinom koju su imali, više idejama koje taj grad ima i koje su zaživjele i koje mu daju neku dobru osnovu da bude jedan od najljepših i funkcionalnijih gradova i daleko u budućnosti.
Kako se bilo iz Barselone vratiti u Tivat?
Taj proces prilagođavanja nije bio baš lak. Ne da ja mislim da nas drugi gradovi i iskustva nevjerovatno promijene, pa zaboravimo ko smo i što smo. Daleko sam od tih prevelikih lutanja, ali iskustva koja sam dobila u Barseloni dovela su do pomjeranja granica, kako to uvijek možete na takvim institucijama do maksimuma. Potrebno je bilo vratiti se, i to ne u Podgoricu, gdje je arhitektonska misao zaživjela, već u Tivat, koji se ubrzano razvija, na način koji podržavate ili ne, i onda shvatiti kakav je odnos arhitekte prema gradu, odnos grada prema osobi, proći kroz hiljadu formula, ponovo vratiti sebe u realnost i pokušavati dati maksimum na nekim poljima. To je bio moj pokušaj povratka, koji nije bio sjajan kako sam očekivala. Prosto mi je trebalo vremena da vidim koje su mogućnosti mladog arhitekte da se zaposli, čime može da se bavi, ako to nije odmah oformljivanje svog biroa i studija. Ne, u samom startu nije bilo bajno.
Profesionalni put nastavila si radom u Sekretarijatu za uređenje prostora i zaštitu životne sredine Opštine Tivat.
Jesam. Nakon osnovnih studija u Podgorici sam radila u nekoliko internacionalnih biroa, zatim par manjih biroa. Neko vrijeme sam i asistirala na fakultetu. S obzirom na put kojim je Tivat krenuo, pokušala da dobijem iskustvo i znanje iz administrativnog dijela i planiranja. U Podgorici sam radila i u par planerskih kuća, ali htjela sam da vidim na koji način se donose odluke u našem malom gradu, na koji način se razvija urbanizam, na koji način mogu stvari da se prate i kakav doprinos uopšte može neko da da na svim tim poljima. To iskustvo je svakako bilo korisno po mene, kako u tom trenutku, tako i za sve buduće poslove uopšte. To znanje nije nešto na što arhitekti, nakon prethodne prakse i pogotovo nakon nekog mastera poput mog, srljaju, ali meni je to bilo potrebno. Uvijek sam osjećala blagu maglu po pitanju administrativnih stvari. Sada mnogo lakše sažimam cijelu realnost po pitanju planiranja, a kasnije i samog projektovanja, jer su to neke osnovne premise. Donekle kapiram na koji se način one rade, na koji se način dolazi do njih i kolika je moja sloboda, kao arhitekte, da ih smatram fiksnim ili nečim sa čime mogu dalje da se igram.
Urbanizam jeste osnova svakog oblikovanja prostora. Koliko se ovoj temi ozbiljno pristupa u našim okvirima i koliko se shvaća odgovornost donošenja odluka, kada je namjena prostora u pitanju?
Mislim da se ovoj temi ne poklanja dovoljno pažnje, da se ne tretira na način na koji bi trebalo. Dolazeći iz Barselone, poučena nekim iskustvima, koja sam donekle i proživjela boravkom tamo, živeći ideju osobe koja je prije 50-ak godina utrla put samom gradu i koja je na neki način osigurala život toga grada i njegovu neponovljivost za vijeke vjekova- vratiti se iz tako jake urbanističke kulture ovdje i vidjeti na koji način se u zemlji koju jako volim i čiju kulturu i pejzaž cijenim, donose odluke i kako se uopšte tretira prostor – to je prilično porazno u neku ruku. Samo me je par planova, dok sam bila u Sekretarijatu, ubijedilo da i dalje postoji ta misao koja planira, jer za mene je urbanista donekle čovjek-bog, koji može da sagleda situaciju, koji može da utire put pokolenjima i da ima toliko jasnu viziju i poznavanje svih aspekata društva, koje on slaže kockicama u nešto što će i sadašnjim i budućim pokoljenjima donijeti dobrobit. Vratila sam se u realnost i shvatila koliko je to sve kod nas sporadično, koliko nema neke jasne, cjelokupne vizije prostora, nego se to radi parcijalno, i onda ne postoji sinkronicitet između oblasti. Jasno je da se mora na neki način pratiti i tok ekonomije, ali ipak, u situaciji kada cijeli svijet prestaje da forsira dalju gradnju, gdje imamo more praznih objekata, pogotovu u Španiji, objekata-silueta tokom cijele godine, kod nas se i dalje potenciraju koeficijenti. Neka humanost, kao kriterijum, nedostaje u svemu tome. Mislim da se apsolutno ne posmatraju prostori kao sekvenca koja može da se mijenja i na koju bi trebalo negdje i drastičnije reagovati, da bi u krajnjoj liniji došli do kvaliteta. I na isti način, osim koeficijenata, parcela, ograđivanja, ne postoji, po meni, jasna vizija i dublja nit koja vezuje sve ove planove i koja uopšte onda Tivat, kroz par tih cjelina, uvezuje u jasnu ideju. Zelenilo, pejzaži, sve nekako ostaje zatečeno. Više prihvatamo stanje koje jeste i podižemo mogućnost gradnje, nego što krucijalno mijenjamo prostor i pravimo ga humanijim za korišćenje. To je nešto što ja mislim da bi trebao biti osnov pri planiranju, bez obzira na situaciju na terenu. Dakle, u dogovoru sa građanima, koji bi ti u ove procese trebali biti više javno uključeni i shvatati značaj participativne uloge, jer ovo je i njihov prostor, i njihove ideju su tu jednako bitne kao i ideje investitora. Bez obriza na to što ih sistem i zakoni često obeshrabruju, mislim da trebaju mnogo više učestvovati u samom procesu kreiranja planova, a ne samo kada su na javnim raspravama neke konačne premise prezentovane.
Opština Tivat je nedavno organizovala prvi ikada investitorski konkurs iz razloga što je objekat čija je rekonstrukcija bila predmet konkursa prepoznat kao zgrada od značaja za našu opštinu. U pitanju je zgrada Stare škole, a projekat “Interpolacija”, koji si supotpisala sa dvoje kolega, drugonagrađen je na tom konkursu. Kako, prije svega, gledaš na činjenicu da je raspisan investitorski konkurs?
Jako mi je drago zbog toga. Inače, veoma podržavam da se raspisuju konkursi, jer mislim da se na taj način, bez obzira na bilo kakve intervjue, razmišljanja, tek nekom dubljom analizom prostora ili nekih bitnih tema, u roku od nekih mjesec ili dva, ako ne i duže, mogu dati neke konkretne informacije i uopšte prijedlozi za sam prostor. Stoga, činjenica da se raspisuju konkursi i da oni možda nešto znače, što ćemo tek vidjeti nakon same realizacije, to me svakako raduje. Posljednjih nekoliko godina, od kad sam se vratila iz Barselone, učestvovala sam na nekoliko internacionalnih konkursa sa kolegama sa mastera, jer tu saradnju još uvijek održavam, tako da se na lokalnim planovima nisam pojavljivala, jer nije bilo ni konkretne prilike. Na ovom komkursu bila sam pozvana da budem jedan od članova žirija, međutim osjetila sam u jednom trenutku da možda kao slobodni akter, kao arhitekta, sa svojim kolegama mogu dati bolji doprinos, te sam se jako brzo povukla iz žiriranja. Sa kolegom Markom Radovićem, koji je moj kolega sa podgoričkog fakulteta, i koleginicom Anđelkom Badnjar Gojnić, sa kojom sam magistrirala u Berseloni, kako smo ljudi sličnih senzibiliteta, povezali smo se povodom ove teme, koja je bila interesantna svima nama. Posebno meni, jer dolazim iz svog grada, a jako je teško reagovati na lokalno pitanje, a u isto vrijeme izazov i nevjerovatan podsticaj. Drago mi je što se to na neki način završilo nagradom, mada je sam rad nastao više kao vrsta slobodne reakcije na način na koji se ovdje projektuje, planira i način na koji se tretira zaostavština po pitanju same arhitekture.
Vaš je pristup, prije svega, bio konzervatorski.
Jeste. Na neki način, htjeli smo pokazati da postoje savremeni principi na kojima se arhitektura, odnosno potrebe, u ovom trenutku investitora, mogu podrediti i dobiti možda taj vizuelni identitetski plus, ako se povežu sa nečim što je bilo već godinama dio te lokacije i nečim što je na neki način u kolektivnoj memoriji grada, i kako povezivanje te dvije funkcije, ne toliko bitne, može u toj dualnoj prirodi da stvori kvalitet. Žao mi je par lokacija u gradu, zašto se nismo na neki bolji način pozabavili stvarima, jer mislim da se u toj nekoj, ne samo nostalgičnoj, brizi prema prošlim vremenima i preispitivanju nečeg što je ostalo i na koji način ono može doprinijeti budućim namjenama, stvara kvalitet koji nam često promiče. Možda su razlozi ekonomske prirode, zato što nam je uvijek lakše srušiti pa ići iz početka. Nekom studijom koju smo nas troje ovdje sproveli, od same analize postojećeg stanja, kvaliteta objekta, što konstruktivnih, što estetskih, shvatili smo da zadržavanjem te spoljašnje opne zadržavama memoriju grada, i naravno, nekim interpoliranim funkcijama, kao što su lobiji, interaktivni prostori, gradska kafana, na neki način smo mislili probiti javni koridor i ostaviti građanima i dalje ne samo reminiscenciju na školu, nego osjećaj da taj pristor na neki način i dalje može biti javan i gradski. A u isto vrijeme, u svim kapacitetima i potrebama, zadovoljili smo investitora i njegove želje. To je bio naš princip.
Upravo takav princip je obećavajući i za investitora, daje mu brend.
Upravo to je ono što arhitektura takvom analizom može podići kao nivo svijesti, a to je pozicija iz koje i građani i investitor dobijaju. To je tanka veza koja daje kvalitet, a ujedno daje brend samom investitoru i na neki način prihvaćenost, koja mu je potrebna ili ne. Ali, taj hotel ili kondo-hotel, on već dobija svoj indentitet, on ga ne gradi godinama. Tako na kraju zavisi od senzibiliteta samog investitora, da li će on to prihvatiti, ili će se prikloniti nekim rješenjima koja se oslanjaju na neke naše nove matrice. Na nama je da pokažemo što može, a na njima, na kraju, da odluče što hoće.
Rezultati konkursa ne obavezuju investitora. Prvonagrađeno rješenje na kraju ne mora biti ono koje će se desiti Staroj školi.
To me jako žalosti, zato što na kraju dovodi u pitanje sam konkurs i njegovu potrebu, u kojoj stručni žiri i predstavnici investitora dolaze na kraju do najboljeg rješenja. A na kraju, to rješenje ne mora ništa da znači. Mladom arhitekti to je prilika da se nekako pogura i dođe do mogućnosti, ako je kvalitetan, da realizuje objekat na ovakav način. Voljela bih da mom kolegi Ivanu Miloševiću, koji je ovom prilikom prvonagrađen, ovo bude jedan od izvedenih projekata, da se nađe put ka tome, ne samo u ovoj nego i u svim sličnim situacijama.
