12.02.Iz opštinskog arhiva Tivat kroz novinsku građu, 1838-1950.
„Pobjeda”, br. 36, str. 3, 12.02.1950.g.
Svi radnici Remontnog zavoda u Tivtu sklopili radne ugovore
Anka Fažo, elektrovarioc, jedan od istaknutih graditelja socijalizma
Tivat, februara
Tek je napunila dvadeset šestu.
Kakve su bile te godine koje su na licu ove vižljaste žene modrih očiju, ostavile oštro usječene bore oko prkosno skupljenih usana? U djetinjstvu, kao ni druga radnička djeca, nije zapamtila radosti koje ovo doba pruža. Kasnije godine nijesu bile ništa veselije.
– Bili smo siromasi … kaže ona. Time je sve rečeno, jer sama ta činjenica značila je da je sve unaprijed riješeno. Ni trunke radosti, ljubavi i razumijevanja nije pružao život djeci radnika, pa nije čudno što je i ona bila lišena najljepšeg u životu – djetinjstva. Ovaj Zavod bio je tada mučilište za sve one koji su tu u bescjenje prodavali radnu snagu. Na ostalim mjestima nije bilo bolje. A trebalo je živjeti, godine su tražile smijeh, razonodu, ljubav. Umjesto svega toga ona je znala samo za prezir, bijedu i suze. Tek poslije oslobođenja razumjela je da su se osnovne stvari u našoj zemlji izmijenile i željela je da i sama što više doprinese preobražaju i rađanju novog života. To ju je prije godinu i po dovelo u Remontni zavod gdje je prvo radila na čišćenju rđe sa željeznih konstrukcija.
– Svega četiri mjeseca ostala sam na tom poslu. Zatim htjela sam dalje. Bilo mi je jasno ako postanem kvalifikovani radnik više ću pomoći sebi i preduzeću, a ono je oskudijevalo u elektrovariocima. Omogućeno mi je da učim i ja zapeh iz petinih žila. Ubrzo sam se osposobila i počela da ispunjavam, a zatim i da premašujem normu- priča ona o sebi.
Međutim, ona nije kazala sve. Nije spomenula ni to da često izvrši dnevno dvije norme i da se neprekidno trudi da postigne još bolje uspjehe. A koliko bi se još o njoj moglo reći! Jače od svega osvijetlilo bi njen lik to što je poslije Rezolucije Inforbiroa udvostručila napore i pažnju. Tada je pročitala i roman „Kako se kalio čelik” i shvatila da je neophodno naoružati se znanjem, prekaliti i očeličiti da bi se moglo pobijediti. Suštinu spora između naše partije i CK SKP (b) ona je brzo shvatila. Zavodu su stizale stare, pokvarene i onesposobljne mašine iz „pravovjernih” zemalja. Preko sindikalnih i frontovskih konferencija, a kasnije na partiskim sastancima, obavještavala je o sistemu borbe protiv naše zemlje i zajedno sa stotinama drugih čvrsto riješila da svaki postavljeni zadatak izvrši. Rezultati nijesu izostali. Umjesto iz SSSR-a, Mađarske i drugih informbirovskih zemalja, pristizale su mašine iz domaćih fabrika, dok su mnogi djelovi, koji su ranije kupovani za skupe pare u inostranstvu, izrađeni tu, u odjeljenjima Zavoda. Poboljšana je organizacija rada, a pokret za visoku produktivnost – najljepši dokaz o sveopštoj ljubavi naših trudbenika prema svojoj Partiji – zahvatio je ne pet ili deset, već 90 otsto radnika. Anka Fažo od prvog dana počela je da radi po novom metodu, a danas već visoko premašuje obavezu koju je dala na partiskom sastanku.
– Nijesam pretpostavljala kakve se sve snage nalaze u nama. Sada shvatam: kada smo odlučni i jedinstveni nema normi koje nećemo oboriti. I znam – u čitavoj zemlji je tako. Saznanje da je ona stvarno naša, radnička i seljačka, učinilo je da smo okrilatili.
M. Lalić