Na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta, 27. mart se od 1962. godine širom svijeta obilježava kao Dan pozorišta. Ovaj dan ima poseban značaj za sve uposlenike pozorišta. Neosporna je moć i entuzijazam zbližavanja ljudi putem izvedbenih umjetnosti uživo.
Pozorište je, kao fenomen, bilo prisutno u drevnim civilizacijama, još počev od plesa u kulturama kamenog doba.
Prvu poruku za Svjetski dan pozorišta napisao je Žan Kokto 1962, a ove godine poljski pozorišni i operski reditelj Kšištof Varlikovski.
“Pozorišne majstore najlakše je pronaći daleko od pozorišta.To su obično oni koje pozorište ne zanima kao mehanizam reprodukovanja klišea i konvencija. Upravo oni pronalaze pulsirajuće izvore i žive tokove rijeka, koji uglavnom zaobilaze pozorišne dvorane i neizmjerno velike grupe ljudi koji se u njima gomilaju, uporno pokušavajući imitirati nekakve svjetove. Imitiramo, umjesto da stvaramo vlastite, koncentrisane svjetove, u živom dijalogu s publikom, svjetove natopljene afektima, koji teku sakriveni, a koje upravo pozorište umije majstorski razotkriti.
Takve predvodnike najčešće pronalazim u prozi. Ovih dana stalno i svakodnevno razmišljam o piscima, koji su prije gotovo sto godina proročki, no ipak s nekim oprezom opisivali sumrak evropskih bogova, koji je našu civilizaciju utopio u mrak. U tom se istom mraku i danas nalazimo. Mislim tu na Frаncа Kаfku, Tomаsа Mаnа i Mаrselа Prustа.. A u tu bih grupu proroka dodao još i Džonа Mаksvelа Kucijа.
Njihovo zajedničko osjećanje neizbježnog kraja svijeta, ne planeta, nego modela međuljudskih odnosa, poredaka i pobuna, danas nas neumoljivo i zajedljivo prati. Nas koji živimo nakon kraja svijeta, suočeni sa zločinima i sukobima, koji neprestano potpaljuju nove gradove brže no što nas sveprisutni mediji o tome uspiju izvijestiti. Ti požari, uostalom brzo dosade i nepovratno nestaju iz novinskih izvještaja,a mi se osjećamo bespomoćni, užasnuti i opkoljeni. Ne umijemo više graditi kule, a zidovi koje uporno podižemo, više nas ni pred čim ne brane, upravo naprotiv, i sami traže zaštitu i brigu, koja ždere ogromne količne naše životne energije. I više nemamo snage da pokušamo otkriti ono što je iza vrata, iza zida. A upravo zbog toga treba da postoji pozorište i upravo u tome treba da traži svoju snagu. Usmjeriti svoj pogled tamo gdje je zabranjeno gledati.
„Predanje pokušava objasniti ono neobjašnjivo. A budući da proističe iz najdublje istine, svoj kraj mora tražiti u neobjašnjivom”- te riječi, koje je Kafka koristio govoreći o metamorfozama predanja o Prometeju, snažno pripisujem onome kakvo bi trebalo biti pozorište i takvo pozorište koje proističe iz najdublje istine i koje svoj kraj traži u neobjašnjivom, iz dubine srca želim svim njegovim djelatnicima, onima na sceni i onima u gledalištu.”
U velikoj sali CZK Tivat večeras će povodom Svjetskog dana teatra biti odigrana predstava “39 stepenika” pozorišta “Boško Buha” iz Beograda.
