IZ Bakua:
Andrija Petković
Znate li šta je najrijeđe na svijetu? Ne niste u pravu… Nisu ni bijeli tartufi, ni ptičje mlijeko, ni painit… Najrijeđi je pješački prelaz u Bakuu! Otuda ovo hamletovsko pitanje sa početka moje priče. Pune utisaka poslije prve polovine Evropskih igara u glavnom gradu Azerbejdžana. Svakoga jutra izlazeći iz hotelske sobe, izgovorim na glas na brzinu naučenu molitvu i uputim se u avanturu do sportskih borilišta. Svakom semaforu i pješačkom prelazu obradujem se kao najrođenijem u ovoj preljepoj egzotičnoj zemlji.
Jer ne samo da ne znate gdje da pređete ulicu. Nego ne znate ni kako. Ovdje, očigledno je, ljudi vole ludu vožnju. A vozačka spretnost nije u korelaciji sa brzinom… Uvjerile su se u to, na žalost, i nesretne reprezentativke Austrije u sinhronom plivanju.
Sve ostalo je na mjestu. Organizatori jesu možda pomalo konfuzni, pomalo zbunjeni, engleski im nije jača strana, ali sve to nadomješćuju veličanstvenom susretljivošću i ljubazbošću. Tu su na svakom koraku, na ulici, na borilištu, u metrou…
Spremni da Vam izađu u susret. Često Vam svojim „informacijama” prave i medveđu uslugu… Ali, Bože moj, griješiti je ljudski, praštati božanski.
Sportska borilišta šepure se Bakuom poput nadmenih princeza na svojim dovorovima, odjeveni u veličanstvene sjajne haljine, a grad blista svjetlošću i vedrinom. Poput recimo Pariza. Izaziva Vas svojim šarmom i željom da iznova i iznova prošetate bulevarom.
Hrana je jako ukusna, nije uzalud gram šafrana 11 dolara, a ulice pune.
Uz to Azerbejdžan je jako liberalan. Djevojke su upadljivo obučene i našminkane, razgovorljive. Rade diskoteke, klubovi, kafići. Uvjek puni, ne samo za vrijeme evropskih igara. Tako mi bar kažu… Iako mi kažu i da je prosječna plata, u zemlji kojom suvereno vlada porodica Alijev, negdje oko 500 manata (470 eura). A cijene da Vas zaboli glava. Kafa u ni jednom kafiću nije ispod 4 eura, cijena pizze od 10 – 15… Možete naći i skuplju. Jeftiniju teško. ..
Zbog toga evo polako čekamo i kraj juna i povratak kućama. Direktno sa istorijskih Prvih evropskih igara organizovanih na maestralan način. Dobro je što je tako. Igre zaslužuju šansu. Dobro je i što je ostalo još „samo” devet dana… Stomak je sve veći, a novčanik sve prazniji.
