„Riječi su miševi. Zato u ustima držimo mišolovke, da ih lovimo” – samo je jedna od briljantnih replika u Hasanaginici, novom pozorišnom uspjehu tivatskog Centra za kulturu. Dugotrajni, topli aplauz nakon sinoćnje premijere pokazao je šta publika misli o novoj predstavi našeg Centra, rađenoj po izuzetnom tekstu Ljubomira Simovića i vještim režiserskim rukopisom Jagoša Markovića.
Režiser je htio antičku tragediju i dobio je. Od teme, svođenja likova, usporenosti, do sjajnih scenskih rješenja, protoka pijeska, ali i njegove bazičnosti. Akterima pijesak postaje prirodno okruženje u kome se odigrava ljudska drama. U završnoj sceni pijesak i kamenčići padaju po grobovima Hasanaginice i Imotskog kadije, ali i po našim usudima. A pijesak curi i dalje.
Kompletan glumački ansambl je razumio režiserovo viđenje poznate tragične priče. Kristina Stevović, kao Hasanaginica, je minimalnim izražajnim sredstvima uzvišeno dočarala tugu i bol majke i ostavljene žene. Scena umiranja će se dugo pamtiti. Hasanaginica se jednostavno gasi, uz nerazumjevanje Hasanaginog gnjeva koji od nje očekuje suzu.
Bane Popović – to je Hasanaga. Silan, prijek, po naravi i statusu, tvrdoglavo brani pogrešnu odluku, često kao i svi mi, po cijenu tragedije. U njegovoj interpretaciji prepoznajemo zrno ljubavi i nježnosti, čime izaziva naklonost publike.
Aleksandar Srećković nam je dočarao bega Pintorovića kao trgovca ljudskim sudbinama, pa i dušama najbližih. To je bankarski pristup, svevremenski, u borbi za status i opstanak u surovom svijetu.
Anita Mančić i Radmila Živković sjajne kao majke Hasanaginice i Hasanage, prva u jakoj ekspresivnosti sa snažnim razumijevanjem mentaliteta islamskog svijeta, druga sa smirenošću i bogatim životnim iskustvom, a obije u saglasju sa ženskom tragikom.
Askeri Momčilo Otašević, Stefan Kapičić, Emir Ćatović i Miloš Pejović odlični, kao svjedoci tragedije i hroničari vremena. Neko mora da priča priču, dobro je to znao moćni tekstopisac Simović, Šekspir ovih prostora. Posebno se to vidjelo u bravuri Momčila Otaševića u nabrajanju sinonima za „slobodnu ženu”. Jer ko o čemu, vojnici o njima.
Nebojša Kundačina, uskočio u predstavu prije nekoliko dana umjesto Meta Jovanovskog i korektno dočarao savjetnika Hasanage.
Kostimi Marije Marković stopili su se sa scenom i akterima, ali i antičkim tragizmom, jednako kao i ambijent ljetnjikovca Buća sa antičkim stubovima i srednjovjekovnom kulom. Magičnosti narodne balade, koja je očarala i Getea i Puškina, valerima i sjenkama, doprinio je majstor svjetla Rade Stamenković.
U ovom svijetu, koji mnogo pamti, svašta može. Čak i sunce u fildžanu. Ovo naše Mediteransko sunce koje obasjava i Imotski. Ili Egipat. Ili Herceg Novi. Ili naš Tivat. Jer svuda se umire od tuge. Kao Hasanaginica. Ili od ljubavi. Kao Imotski kadija. To je posljednja poruka u našoj Hasanaginici koju tek čekaju gostovanja i nagrade.
