Piše Marijana Mišić Škanata
Ovo je priča o Brazilcu Rodrigu Souzi, koga smo slučajno nedavno sreli šetajući Southbank-om u Londonu. Prilazio je ljudima da postavi pitanja o pristupačnosti. Ispostavilo se, sa posebnom namjerom…
Souza je krenuo na put oko svijeta prije više godina, a jednog dana je pao sa stijene. Poslije nesreće za njega više ništa nije bilo isto. Nakon šoka, tuge i nevjerice da više nikad neće hodati, ipak je skupio snagu da putovanje nastavi, ali sa novim ciljem – da pomaže sebi sličnima u ocjeni i obezbijeđivanju pristupačnosti u svjetskim metropolama. Rodrigo je na svoja kolica namjestio kameru, tako da je nastavio i bavljenje fotografijom i započeo svoju novu misiju.
-Lijepo je sresti Rodriga Souzu iz Brazila u Londonu! Prije koliko godina ste započeli putovanje oko svijeta i šta vam se dogodilo?
“Prije 8 godina. Bio sam do sada u 40 zemalja. Nažalost, prošle godine kad sam bio na Svjetskom kupu i da posjetim majku u Brazilu, pao sam sa stijene, sa visine od 4 metra i slomio 2 torakalna pršljena na kičmi, t 4 i t5, tako da sam postao paraplegičar, korisnik invalidskih kolica! Bio sam na rehabilitaciji, na fizioterapiji i pokušaću da nastavim da obilazim svijet. Nisam još bio u Africi, hoću da posjetim i još evropskih gradova, Australiju, Novi Zeland i Japan takođe!”
-Zanimljivo je to što zapravo istražujete pristupačnost u svijetu. To ste započeli u Londonu, ili ranije?
„Započeo sam to ranije. Dobio sam ideju kad mi je majka, koja živi u malom gradu kod Sao Paola bila utučena, nakon moje nesreće, pa sam otišao da provedem neko vrijeme s njom. Brzo sam primijetio da pošta, banke, supermarketi nisu pristupačni. Počeo sam to da fotografišem i da pišem o tome.
Ubrzo poslije toga, ljudi su počeli da postavljaju rampe i da čine mjesto pristupačnijim. Tada sam shvatio da možemo nešto da uradimo po tom pitanju, jer je poenta u tome da, ako ne znaš nekoga, ako nemaš bliskog člana porodice, ili prijatelja, koji koristi kolica, ti ni ne razmišljaš o ometenosti i invaliditetu…Niko ne razmišlja ni o čemu! Ja samo želim da ljudi budu svjesni toga i gdje god da prolazim, pisaću o tome. Davaću savjete ljudima gdje da idu da jedu, da spavaju, kako da koriste javni prevoz i tako dalje. To mi je plan i nova svrha! Ranije sam jednostavno putovao i fotografisao, a sada pišem i o pristupačnosti. Možda će paraplegičari i drugi korisnici invalidskih kolica to pročitati i početi da putuju! Ja mislim da je to veoma dobra stvar!”
-Dakle, bavili ste se proučavanjem pristupačnosti u Švedskoj i gdje još?
„Do sada u Švedskoj i u Londonu – London mi je zapravo drugi grad. Počeću da pišem blog o tome i to će biti moj pilot projekat, počinjem da ga radim odavde.
Nadam se da ću uskoro biti spreman i nastaviti da radim još gradova.”
-Dok razgovarate sa drugim korisnicima kolica i ljudima sa invaliditetom o njihovim iskustvima vi prikupljate informacije, a šta radite poslije?
„Pa zapravo pokušavam da otkrijem koje su im najveće teškoće da se kreću kroz grad i da prikupim što mogu više informacija, tako da mogu da ih zapišem i pošaljem ljudima koji su zaduženi za pitanja pristupačnosti da bi nešto preduzeli u vezi s tim! Ili, ako recimo pab, ili restoran, ili kafić nema rampu, može biti bilo šta, ja ću pisati o tome i pokušaću to da promijenim! Moramo da se udružimo!”
-Vi ste, dakle, započeli svoj put oko svijeta fotografišući, ali sada ste više posvećeni drugoj temi, uslovima za ljude sa posebnim potrebama?
„U suštini da! Kada sam doživio nesreću, prvo sam mislio – o, ne, neću više moći da se bavim fotografijom, ali poslije nekog vremena, poslije momenta patnje, saznanja da sam paraplegičar i da više nikad neću hodati, počeo sam da razmišljam o mogućnostima koje ću imati, umjesto o problemima. Shvatio sam da je pristupačnost važna tema, a na svijetu ima puno mjesta koje treba popraviti. Zato ću pokušati da radim na tome, tako da je moje putovanje sada bazirano na tome.”
-Gdje ćete ići poslije Londona?
„Ići ću u Švedsku, gdje ću provesti neko vrijeme. Poslije toga planiram da idem Transsibirskim vozom od Moskve do Vladivostoka. Išao bih i brodom do Japana i zadržao se u Tokiju, potom bih otišao u Australiju i na Novi Zeland. To ću uraditi sledećeg proljeća, u aprilu ili maju. Iz Švedske ću putovati vozom, obilaziti evropske metropole. Vidjeću kako će ići! „
-Imate li od nekoga finansijsku podršku, osim od porodice?
„Ne, trenutno trošim novac od osiguranja, što nije baš dobro, jer ću ukoro ostati bez njega! Pored toga, prodajem svoje fotografije. Glavna stvar je ta što ja boravim u prilagođenim hotelskim sobama, na koje ću pokušati takođe da se osvrnem, pa se nadam da će me sponzorisati hotelske kompanije, a slično očekujem i od avio-kompanija. Ja letim sa British Airways-om i dajem im dobre ocjene, jer se stvarno ponašaju lijepo i tretiraju me veoma dobro, tako da ću probati i od njih da tražim, a kada napravim svoj web site, pokušaću da tražim podršku. Ako je ne dobijem, probaću da radim preko budžeta, kako sam i ranije. Tako će mi možda biti mnogo brže! Ako dobijem sponzorstvo, biće dobro, ako ne, vidjeću kako ću! „
Poželjeli smo sreću Rodrigu u nastavku putovanja i u njegovim traganjima.
