Atrijum ljetnjikovca Buća skoro da je bio mali da primi sve poštovaoce slikarstva Ivana Kneževića, slikara iz Grblja, čija je izložba otvorena u sklopu Purgatorija. Izložbu je otvorila profesorica Vesna Barbić ističući da Kneževićeve slike govore tiho, kao da šapuću.
“Kneževića prepoznajemo prije svega, kao tivatskog slikara čije slike tematikom i tehnikom pripadaju bokeškom koloritu, priči o igri svjetlosti i sjenke gdje se uvijek osjeća blizina mora. Oprobao se slikajući akvarele, ulja, grafike, na kojima vidimo pjezaže, mrtvu prirodu, ljude, životinje a sve uhvaćeno u karakterističnom trenutku, naizgled običnom, a suštinski značajnom. I dok u bojama nalazimo lakoću ljetnjeg dana, a slike seoskog života djeluju bezbrižno poput detalja slikovnice, u crtežima susrećemo onu svakodnevnu čovjekovu primisao – suočenje sa istinom da ispod svake lepršave kulise mora biti neka čvrsta konstrukcija. I tu prestaje šala, igra svjetlosti, a počinje mračna šuma simbola u koju se stupa sa zebnjom i nelagodom. Sve masline koje Knežević crta, odražavaju tu svakodnevnu muku da se čvrsto drži žilama za kamen. Kroz pejzaže rodnog Pobrđa crta Knežević sigurnom rukom sve ono što mu je dobro poznato – tegobu života u bezvodnom kraju i tvrdoglavost da se sačuva ljepota.
On je sabrat bokeljskih slikara. Njegove slike se sa ljubavlju čuvaju u privatnim kolekcijama.
Slikar kao da nam poručuje da se može živjeti tiho i skromno, u radu i sreći koja, kao prava, mora ostati bezrazložna tek zbog sunca u tom mediteranskom danu. Njegove slike govore tiho, kao da šapuću” – rekla je profesorica Vesna Barbić.
