Piše: Mašo Miško Čekić
Ne može se pouzdano reći kada je nastala retorika kao vještina lijepog i pravilnog govornog izražavanja, ali se zna da su prvi poznati i popularni govornici djelovali u V stoljeću prije nove ere u Sirakuzi. Brojne su definicije govorništva, a među njima najljepša je Kvintilijanova, velikog rimskog učitelja govorništva: retorika je najljepši dar koji su besmrtni bogovi mogli dati čovjeku.
Antičkoj retorici, odnosno govorništvu u savremenom obliku, predhodilo je govorništvo drevnih naroda, od Egipta do starih civilizacija na američkom kontinentu, a mnogi zapisi su sačuvani do danas. U demokratskoj Atini svaki punoljetni građanin mogao se, na bilo kom mjestu, u sudu ili skupštini, obratiti i ukazati na sebe ili drugoga, odbraniti se ili optužiti, pa nije čudno što je retorika tu našla uporište i stekle veliku popularnost. Prihvataju je sofisti i prenose od grada do grada, stičići ugled i bogatstvo. Dobri govornici bili su veoma cenjeni i popularni, a pored držanja govora pisali su govore za druge. Putujući učitelji retorike držali su predavanja iz različitih područja, od filozofije, prirodnih nauka do lingvistike, ali je glavni sadržaj njihovog učenja bila retorika. Tekovine grčke civilizacije prenose se i na druge dijelove Mediterana, a popularnosti retorike izuzetan doprinos daju najpoznatiji grčki filozofi među kojima posebno mjesto pripada Aristotelu: „ Ako bi nesposobnost da se branimo tijelom bila sramota, bilo bi besmisleno kad se sramotom ne bi smatrala nesposobnost da se branimo govorom čije je korišćenje ljudskoj prirodi svojstvenije nego korišćenje tijela” – zapisao je Aristotel u svom djelu „Retorika”. U doba procvata antičke retorike, tokom II vijeka p.n.e retori, govornici i učitelji govorništva, djeluju i u Risnu, bivšoj grčkoj koloniji.
Dionizije Irenejov Jazeus bio je govornik i učitelj govorništva. Je li putovao od grada do grada držeći govore i nastavu, pa se obreo i u Risnu ili je pozvan da, kao poznati i cijenjeni retor, svoju vještinu prenese mladim Ilirima – ostalo je nepoznato. O njegovom životu nema podataka tek samo da je u 74. godini umro u Risnu, gdje je i sahranjen. Za grobni spomenik pobrinula se njegova robinja Epiktesis. Na sačuvanom dijelu spomen ploče, izrađene od bijelog mermera, uklesan je natpis na grčkom jeziku: „Dionizije, Irenejov, Jazeus, retor, sretno umre od 74 godine… postavlja Epiktesis, oslobođena robinja” . Danas se ne zna gdje je Dionizijev grob, a spomen ploču kupio je u Risnu, u drugoj polovini XIX vijeka dr. Vicko Verona i pohranio u podrumu očeve kuće na Prčanju. Da se sačuva. Tridesetih godina prošlog stoljeća ploča je ugrađena u potporni zid iza crkve Rođenja Blažene Djevice Marije na Prčanju.
Vicko Verona rođen je 1805 godine na Prčanju gdje je završio osnovnu školu, a medicinske nauke studirao je u Padovi gdje 1835 godine brani i doktorsku disertaciju. Kao ljekar radio je u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori, a za vrijeme službenih posjeta i putovanja Knjaza Nikole bio je njegov lični ljekar. Ostao je upamćen kao doktor koji siromašnima nikada nije naplaćivao svoje usluge. Bio je veoma aktivan u brojnim mjesnim i bokeljskim uduženjma i organizacijama, a pored medicine, bavio se i poezijom. Prepoznao je značaj koji ima nadgrobna ploča risanskog retora i tako ušao u istoriju retorike naših prostora koja, uz osobine antičke i uopšte retorike mediteranskog kruga ima i posebnosti koje prepoznaje dr. Radovan Radonjić: „ Crnogorska retorika nastala je iz osebujnog kulturno-duhovnog, posebno psihološko-etičkog bića naroda i države čijeg glavnog subjekta – građanina – prije i više od ostalih „antičkih” i inih osobina i vrlina, krasi svijest: da samo život slobodnog čovjeka ima smisla; da čovjeku slobodu ne može donijeti niko drugi do on sam; da putevi i sredstva osvajanja slobode nijesu unaprijed i jednom za svagda dati, već da se ona stalno iznova osvaja, uvijek na način koji određuju faktičke, a ne idealno zamišljene okolnosti.Crnogorska retorika jeste govor slobode, ljudskosti, vjere i nade koji zrači prkosom, ponosom i odanošću ideji pravde, slobode i jednakosti “.
Vratimo se Kvintilijanu koji je čovječanstvo zadužio sa najznačajnim djelom o retorici : samo dobar čovjek može biti dobar govornik – rekao je. A Dionizije Jazeuz, čije je djelo prisutno već 2.200 godina, sigurno je bio dobar i zaslužan čovjek koliko god da smo na njega zaboravili. Odavno je zaslužio spomen ploču van potpornog zida.
