Sa uspješnom, šarmantnom i suptilnom glumicom, Jelenom Djokić, razgovarali smo o Sterijinim nagradama, ekspresionizmu, o društvenoj kritici, o Karolini i Kazimiru, predstavi Ateljea 212, koja je nedavno igrala u Tivtu, pomalo zbunivši publiku.
Umjetnost je svakako vrlo fluidna za procjenu, no čini li Vam se da je aplauz iz publike, nakon izvodjenja ove predstave, stigao sa zadrškom ?
— Uvjek je tako, jer ovo nije ta vrsta komada gdje iz publike dolaze ovacije i vrištanje. Zato ni mi nismo znali koliko je to dobro i da li bi se nama dopalo da smo mi u publici. Ali kolege glumci, reditelji, posebno pozorišni kritičari – su potpuno oduševljeni. Na regionalnom festivalu u Rijeci dobili smo nekoliko nagrada, na Sterijinom pozorju skoro sve. To su odluke stručnih ljudi i one se mogu nekima svidjati, nekima ne i to je legitimno jer ovo nije trka, sport, gdje je po rezultatima jasno ko je najbolji. Nekome se ovo što smo uradili dopada, nekome možda ne, ali ljepota je ipak u očima posmatrača.
Da li Vam je tekst Edena von Horvata bio pomalo “klizav teren” ?
— Horvat je pisac ekspresionizma i vrlo teško je ući u proces njegovog radjajnja. Replike su takve kao da se izmedju njih desava još deset drugih. Da je ovo realizam, tako bi se i igralo. A ovdje, ako ne pogodiš repliku “u sridu”, promašaj je kompletan. Često smo se bunili dok nismo pronašli najtačnije moguće radnje i stanja u kojima se izgovara odredjeni tekst. Da, ovo je zasita klizav tekst i dat je u cijelosti, nije bio štrihova. Mogu reći da je bilo teško, jer sama se prvi put srela sa ovim vidom ekspresionističke igre.
Pitali smo se tokom proba da li imamo pogrešan pristup, realistički po Stanislavskom, da li je problem kod nas. Počela sam da čeprkam po knjigama sa studija našeg profesora Bora Stjepanovića, o tome kako se igra ekspresionistički tekst. I našla dobru rečenicu da su likovi ovih drama kao iz košmara, kao iz najgoreg mogućeg sna. To su ti kratki rezovi, nema vremena da postepeno i realno dodješ do tog stanja, već ga odmah moraš prikazati. I mislim da smo u tome uspjeli.
Kako ste oblikovali a kako odbranili svoj lik ? Trebalo je naći balans izmedju njene groteskne dimenzije, salve emotivnosti i nedostatka uvida u kontekst beznadja i propasti.
— Nije to bila baš ljubav na prvi pogled. Nakon pročitanog teksta nisam bila preterano inspirisana ali s vremenom sam dublje otkrivala mene u Karolini i Karolinu u meni, pa smo se našle i zavoljele. Predstava, kao i uloga, nije baš dopadljiva, nije nešto što će se igrati na kartu više, ali jeste za pozorišne sladokusce i ljude koji se razumiju u tetar a kod ozbiljnijih kritičara izuzetno dobro prolazi.
Kad se poljujljaju prave vrijednosti, kad počinješ da se držiš grčevato za dinar a on ti klizi iz ruku, onda se otvara rupa bez dna u tebi i onda počinješ da srljaš i propadaš. To kod Karoline počinje bezazleno, od saldoleda, sjemenki, pa do vida prostitucije, a sve bojeći se kako će preživjeti sutra. To je neki vrtlog strasti i straha. Kad je pokretač akcije strah to ne vodi dobru i zato ovo nije melodrama, već socijalna drama, jer su svi likovi opterećeni strahom. Uostalom kao i svi mi u svijetu i zato se komad uspješno igra u svim metropolama .
Oštra kritika društva prepunog problema, nezaposlenosti, nemaštine, malogradjanske svijesti, praznog duha. Individua onda lako puca po šavovima.
— Ako ubiješ jedinku, čovjeka, onda dobiješ tu rulju pogodnu za manipulisanje. Kad nastupi siromaštvo, narod postaje masa koja se lako lomi i oblikuje. Onda im daš nacionalnu priču gdje se svi mogu pronaći i dobiješ rulju koja je preopasna za sve. I u vrijeme pred drugi svjetski rat koje se ovdje obradjuje i u ovim našim novijim ratovima, lako se manipulisalo budjenjem nacionalne svijesti.
Uz razuzdanost pučkih zabava i ludilo veselja, na sceni i ludilo beznadja, sunovrata vremena. Ringišpil koji se vrti prazan kao da najavljuje zlo a tobogan koji uz socijalnu, srlja i u moralnu bijedu. Da li je bilo lakše igrati uz ovakve metafore ?
–Da, kako da ne i ove se metafore lako čitaju. Scenograf Darko Nedeljković je za svoju viziju dobio Sterijinu nagradu. Hrabro i surovo je prikazao potrebnu atmosferu. Neki su možda očekivali šarenilo i veselje Oktobar festa a sve je zapravo grubo i opasno, još pojačano alkoholom i ludilom.
Trijumfovali ste na Sterijinom pozorju sa šest nagrada. Da li ste ih očekivali ?
–Niko nije mogao ni da ih nasluti jer je predstava radjena nepretenciozno i nije bilo angažovano nekih prevelikih imena. Radilo se tiho i skromno i u gradu se nije znalo da se predstava priprema. Budžet je biosmiješan, evo ta moja scena jahanja bi se negdje u svijetu radila na posebnim pomagalima a ne na jednoj običnoj stolici. Ipak je tu više stvar ideje, talenta i volje.
