On svojim objektivom hvata momente u životu koji inače čovjeku lako izmiču. To rade mnogi, jer je postupak rada i pogleda kroz foto aparat, zapravo isti, ali nemaju svi takav način interpretacije stvarnosti. Duško Miljanić, naš sagovornik, to radi oslanjajući se na poznavanje estetike medija kojim se izražava, kao i istorije umjetničke fotografije. Njegovi radovi su bili postavljeni u Palati Savjeta Evrope u Strazburu, Galeriji „Locuslux” u Briselu, UNESCO-u u Parizu, Motovun Film Festivalu i Venecijanskom bijenalu.
Oficijelni si fotograf Kabineta premijera Crne Gore, UNICEF-a Crne Gore, CNP, MCCG, FIAT-a, Kotor Art-a, Bijenala crnogorskog pozorišta, CKB. Čovjek se prosto “umori” kad počne da nabraja sve tvoje pozicije, funkcije i podatke iz tvoje biografije. Trebalo je kvalitetnim i posvećenim radom sve to opravdati. I svuda stići.
–Mislim je tu i dosta sreće, ali se uspjeva sa uskladjivanjem. Imam dobru ekipu uz mene, moj back up, koji uspjeva da me pokrije kad nešto nije od velike dokumentarne važnosti i to na način kako ja to želim. Tako da dobro funkcionišemo i sve stižemo.
Koja je to godina bila presudna za tvoju profesionalnu karijeru i kada odlučuješ da tvoj medij izražavanja bude fotografija ?
— Počeci rada u foto klubu sa pokojnim Vojom Radonjićem i 1995. godina , prvi pravi profesionalni pristup, sasvim drugačiji od koji je u zadnjih 10 godina tehnički napredovao brzinom svjetlosnih godina. Kad sam ja počinjao,slao radove na konkurse i osvajao nagrade i klijente, nije bilo interneta. Ovi današnji klinci su u velikoj prednosti. Brže razmišljaju, bolje prezentuju svoje radove, brzo dobijaju rezultate, uključuju se u društvene mreže. Ja nemam profil na face book-u, niti imam tablet računar.
Kakvi su putevi razvoja fotografije s obzirom na tako gigantske tehnološke korake koje pravi ?
— Mislim da će se sve vratiti na klasičnu fotogarfiju, koja se jednostavno mora vratiti u fokus i dobiti mjesto koje je nekad imala. Često sam na foto festivalima i radionicama i evo skoro sam bio na jednom predavanju koje je imalo zanimljivu temu : Koliko se danas vjeruje fotografiji ? Pitam se zašto se danas one toliko doradjuju i lickaju, zašto se pravi neistina ? Mislim da će se klijenti i tržište jednog dana ipak zasititi ovog pristupa. Tog namještanja neba i sunca u pejzažnoj fotografiji . Nebo ne može biti plavije nego što jeste i ako to što si htio nisi snimio, onda moraš ponovo tamo otići i čekati novi trenutak. Često me pitaju za neke naslovne stranice, kao šta sam to radio u foto šopu . Ništa. Pošao sam ranije da vidim kada je svijetlo najbolje, kad sunce zalazi, šta mi sve može smetati . Postavim stativ i od 15 snimaka pravim možda jedan dobar. Odem kući, uradim kontrast, oštrinu, eventualne sjenke i svijetle partije i završio sam sa tim. Onda ide dobra štamparija, dobar dizajner da bi bilo onako kako sam zamislio.
Kakav je danas status fotografije kod nas ? Da li se ona počinje smatrati vidom ozbiljne umjetnosti, kao što je to u svijetu gdje muzeji imaju stalne postavke fotografija ?
— Kod nas je ljudi percipiraju uglavnom u kontekstu svadbi, rodjendana, slavlja i slično. Problem je zapravo u maloj sredini i malom broju ljudi koji znaju da čitaju umjetničku fotografiju. Dok, npr. Pariz, London ili Berlin imaju i tradiciju i znanje. Sjetimo se da je pop art bio presudan za uvažavanje fotografije, da su je tadašnji umjetnici koristili kao medij za umjetničko izražavanje. Raduje po neki rijedak primjer i kod nas, kao što je Narodni muzej Crne Gore, koji u stalnoj postavci ima rad prof. Lazara Pejovića.
Tvoje fotografije su očigledno prepoznate kao umjetnost, jer iza sebe imaš 60-tak izložbi .
— Prestao sam da ih brojim i da te podatke stavljam u CV , više sam za rad na nekoj knjizi fotografija koju možeš izvući iz fioke i listati. Dakle, nešto opipljivo, konkretno, a što je pored toga i samoodrživo.
Na koju izložbu si posebno ponosan i koja je to postavka koja te u potpunosti ilistruje i tvoj je dobar reprezent ?
— To je izložba “Barvale” Iako je prošlo 5 godina, kad god izvučem katalog osjećam se jako ponosnim na nju. Za prave poznavaoce fotografije, ova vrsta dokumentarnih fotografija je pravi potez jer se oslanja na istoriju fotografije, na vrhunskog autora Andreja Sesarana. Njegov metod sam primjenio na današnje vrijeme i teme koje me okružuju. Time pokazujem da nisam nepismen i da ništa nije slučajno, već da je planirano sa idejom da navede gledaoce na razmišljanje.
U ovoj prostavci si Rome i Egipćane predstavio na drugačiji način, van dosadašnjih klišea. Portretisao si one koji su uspješni i ostvareni.
— Mogao je to da bude bilo ko. Pristup bi vjerovatno bio isti. Ja sam samo hteo da pokažem da iste stvari možemo da gledamo i drugim očima ,da ne donosimo presude bez sudjenja. Inače, za taj projekat sam imao i dosta sreće da nadjem dobre sponzore. Još prije nego što sam počeo da radim, samo na osnovu verbalnih dogovora, ideja se dopala ključnim ljudima u UN, koji su oformili tim za podršku. Taj katalog i te fotografije su zaista puno koštale i nikad ni jedno Ministarstvo niti neka kompanija nije to uradila. Uz pomoć Savjeta Evrope organizovana su brojna gostovanja sa izložbom.
Pariz, Strazburg, Milano, Berlin, gradovi su koji su se upoznali sa tvojim radovima.
— Da, neki su u stalnim postavkama tamo. Evo npr. jedna fotografija metarskog formata iz serije “Ribari sa Skadarskog jezera” nalazi se u prostorima Evropske komisije. Mnogi ovo i ne znaju.
Bilo je nekih problema prilikom odlaska na Venecijanski bijenale, na koji si inače, regularno pozvan ?
— Tomas Hamemberg je video moju samostalnu izložbu u Skoplju, veoma mu se dopala i pozvao me je. Roma media arhiv je imao uredan poziv za Bijenale ali je došlo do smjene selektora za taj paviljon pa sam ja, sa još nekoliko stranih autora, otpao. No, peticijom smo ipak uspjeli da se izborimo za izložbu u prostoru blizu tog paviljona tako da smo ipak bili učesnici Venecijanskog bijenala, mada se to kod nasnije mnogo komentarisalo i uvažilo. Inače, ova izložba je dosta putovala nakon Italije a posljednje gostovanje je bilo u Zagrebu.
Uspješno se baviš i video radovima. Ima li tu nekih priznanja sa festivala ?
— Moj crno bijeli dokumentarac od 16 mm, jedna tužna životna priča, prikazana jena Festivalu u Motovunu, pa u Makedoniji, Kosovu, Salcburgu. U Madjarskoj je dobila bronzu, Skoplju nagradu za fotografiju.
Kad smo kod nagrada, imamo utisak da ti je najdraža ona koja verifikuje tvoj rad na pozorišnoj fotografiji.
— Moglo bi se reći da mi je ta prošlogodišnja nagrada na Trijenalu pozorišne fotografije u okviru Sterijinog pozorja, zaista posebno draga jer se posljednjih godina ozbiljno bavim pozorišnom fotorafijom. Kao i nagrada Svjetske umjetničke asocijacije fotografa. Volim pozorišnu umjetnost i volim da budem dio ekipe na setu u ovom hramu kulture. Imam puno kataloga, nalovnica i postera iz ove vrste umjetnosti i na to sam veoma ponosan.
