Publikacija „Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara” autorke Anite Mažibradić, a u izdanju Hrvatskog nacionalnog vijeća, predstavljena je sinoć u Domu kulture „Josip Marković” u Donjoj Lastvi.
„Tivat kroz stoljeća” nastao je kao rezultat projekta HNV-a, koji je u potpunosti finansirao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore, a plod je više nego dvodecenijskog posvećenog rada Tivćanke Anite Rajčević Mažibradić, koja je, radeći na mjestu arhiviste u Istorijskom arhivu Kotor, pomno bilježila svaku crticu koja je mogla biti dovedena u vezu sa Tivtom, o čijoj prošlosti, na žalost, nema mnogo ozbiljnih i studioznih radova. Publikacija se bavi periodom od početka 14. do kraja 19.vijeka, kada su istoriju Tivta ispisivali kompleksni socio-ekonomski odnosi bokeške, mahom kotorske vlastele, koja je u plodnom Tivatskom polju imala svoje ljetnjikovce i posjede, i težaka koji su naseljavali obronke Vrmca, najstarijih Tivćana koji su proputili nastanak grada kakvog danas poznajemo.
Zahvaljujući se Fondu za podršku u ovom značajnom projektu, zvaničnike i ostale prisutne na početku promocije pozdravio je predsjednik HNV-a, Zvonimir Deković, apostrofirajući činjenicu da se autorki u predstavljanju ove vrijedne monografije pridružuju, osim što su renomirane stručnjakinje u svojim oblastima, takođe dvije rođene Tivćanke- prof.dr. Vanda Babić sa Filozofskog fakulteta u Zadru, te mr.sci Marija Mihaliček, istoričarka umjetnosti.
Vještinom vrsnog lingviste, u okrilju činjenice da se i sama iz svog domena opsežno bavila prošlošću Boke i Tivta, prof.dr. Vanda Babić je veoma nadahnuto dala pregled publikacije, ističući činjenicu da vrijednost ovog djela leži prije svega u dokumentarnoj podlozi za svaku tvrdnju koju je autorka utkala u ovaj rad. Odabrala je da sa publikom podijeli dio iz ranije objavljenog intervjua sa autorkom, želeći da ih uvjeri je pred njima istovremeno jedan poetičan i pun pijeteta omaž vremenu i ljudima koji su proputili razvoj grada, kakvog danas poznajemo:
„Svježe je sjećanje na Tivat iz vremena kada su kuće bile izgubljene u prostoru, kada ograde oko njih i oko prostranih okućnica, pod lozom, maslinama, smokvama i murvama, nisu bile potrebne. Kada su se svi u mjestu poznavali i kada im nije bio potreban moderan put da bi o feštama stigli jedni kod drugih. Ali, i kada su o radnim danima stizali u polje da okopaju i zasiju svoje parcele plodne zemlje. Bivši kmetovi otkupili su zemlju od svojih kotorskih gospodara zarađujući na moru kruh sa devet kora, ili pak kopajući Suetski kanal. Svježe je sjećanje na vrijeme kada su Tivćani, još od davnih godina pretprošlog vijeka pa sve do skorašnjih dana, na zvuk arsenalske sirene hitali u svoje zanatske radionice Arsenala; kada su, nakon napornog posla, znali, uparađeni, sa svojom obitelji prošetati rivom i odslušati koncert lastovskih tamburica, mjesnih horova i gradske muzike, zaplesati o feštama valcer i tango; dočekivati i ispraćati bijele putničke brodove, odgledati predstavu domaćeg amaterskog pozorišta; s dubokih pijetetom ispratiti svoje sugrađane na vječni počinak na groblje Svetog Šimuna. Sa tog groblja, zakopane prošlosti Tivta, između tamnih borova i prastare crkvice Svetog Šimuna, puca pogled na čarobni Tivatski zaliv i lučicu Kaliman, odakle su Tivćani oduvijek, uz zamahe vesala, išli u ribolov pod svijeću, bacali vrše i parangale, udicom lovili rombune, orade, ukljate, sa strepnjom i željom da ih niko ne pita kuda će. Barkama plovili do školja i iz pijeska vadili školjke žbogulje; bili radosni što su nesmetano, da se nisu nasukali, prošli Tunju; čuvali u sjećanju ribarske poste i nikome ih ne odavali; i svoj kraj voljeli i sa puno uzajamnog poštovanja se ophodili.”
Mr. Marija Mihaliček ukazala je na činjenicu da, pored detalja poznatih iz ranije objavljivanih radova raznih autora, „Tivat kroz stoljeća” donosi i dosta do sada neobjavljenih detalja iz zamršene mreže odnosa nekadašnjih Tivćana i vlastelinskih i građanskih familija iz tadašnjih pomorskih centara Boke Kotorske, koje su u širem području Tivta imale svoje posjede i ljetnjikovce, te je u tom smislu autentično svjedočanstvo. Ova publikacija je, po njenoj ocjeni, sama po sebi izuzetno vrijedan dokument, ali i polazište za nove istraživače raznih opredjeljenja da daju svoj doprinos da se sačuva vrijedna materijalna i nematerijana baština ovoga kraja: „Izabrana arhivska građa donesena je sa pojašnjenjima i tumačenjima veoma složenih ekonomskih odnosa. Anita ostavlja faktografiji da govori jezikom nepobitnih istina, a u njima, tim silnim izvještajima, naći će čitalac informacije ne samo o posjednicima imanja, nego dragocjene podatke o ljetnjikovcima, kućama, crkvama, mlinovima za masline, za žito, krušnim pećima, vinogradima, maslinjacima, mreži nekadašnjih puteva, vodotocima, lokalitetima i toponimima”.
„Želim posebno apostrofirati da knjiga „Tivat kroz stoljeća” nije samo prošlost otrgnuta od zaborava, ona posredno, nenametljivo i dobronamjerno ukazuje na odnos prema vlastitoj kulturno-istorijskoj baštini, a time se Tivat, na žalost, ne može podičiti. Zarad oblikovanja novog gradskog duha i sadržaja, nije se prezalo od devastacije i potpunog uništenja ljetnjikovaca istih onih vlasnika čije su palate najljepši ukras gradskim jezgrama Kotora, Prčanja, Dobrote i Perasta”– zaključila je Mihaliček, podsjećajući da još ima vrijednih graditeljskih primjera za koje se vrijedi boriti, poput ambijentalnih cjelina Gornje Lastve i Đurđevog brda, te kompleksa Verona na Račici, Grgurevina i Dančulovina na Brdima. „O njihovoj sudbini treba pametno promišljati i sačuvati ih za nove baštinike, koji će nam, sigurna sam, na tome biti zahvalni”.
Govoreći o radu na publikaciji, autorka, Anita Mažibrabić, skromno se osvrnula na 23 godine svog rada u Istorijskom arhivu i ljubavi koju je razvila prema istraživačkom radu, posebno kada ga je mogla uklopiti u intimnu potrebu da doprinese rasvjetljavanju i očuvanju od zaborava prošlosti Tivta, koju je oblikovala i njena težačka porodica, jedna od najstarijih koje su naseljavale nukleus Tivta- područje Crnog Plata. Istakla je zahvalnost HNV-u i njegovom predsjedniku Zvonimiru Dekoviću što su joj dali priliku da objavi ovaj rad, koji je intimno posvetila svom ocu, Božu Rajčeviću, koji je u njoj, po osnovnoj vokaciji profesorici romanistike, zametnuo ljubav prema arhivu i istraživanju.
„Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara” monografija je na 258 stranica, obogaćena fotografijama Antona Markovića Gule. Štampana je u tiražu od 500 komada, a prisutnima na promociji podijeljeni su besplatni primjerci. Na kraju poetičnog, nostalgičnog, i veoma inspirativnog druženja u Domu kulture u Donjoj Lastvi, uokvirenog pjesmom klape „Jadran” i „Primavera”, autorka je potpisivala primjerke knjige, koju, po ocjeni Vande Babić, treba da posjeduje svaka tivatska kuća.
