Centar za kulturu Tivat
PREMIJERA DOKUMENTARNOG FILMA
PLAVA GAJETA I SIVI BETON
Autor i reditelj Vladimira Perovića
Velika sala Centra za kulturu Tivat, petak u 19:00 h
Nakon godinu i po dana završen je dokumentarni film PLAVA GAJETA I SIVI BETON. Film je, sopstvenim sredstvima, proizveo CZK, Centar za kulturu Tivat, a scenarista i reditelj je Vladimir Perović.
Ovo je četvrta uspješna saradnja između Centra za kulturu i Vladimira Perovića. Krenulo je filmom „Ribar Đorđe razgoni mrak“, uslijedio je „Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota“, nastavilo se filmom „Život je“.
Film PLAVA GAJETA I SIVI BETON je nastao na inicijativu tadašnje direktorke Milene Radojević i tadašnjeg urednika programa Nevena Staničića.
Radilo se sa onoliko sredstava koliko je bilo dostupno. U 2014 godini CZK je mogao da pokrije samo neposredno snimanje, pa je montaža i postprodukcija čekala do momenta kad se obezbijede sredstva. Onda su određeni tehnički problemi odložili premijeru prvobitno predviđenu za ovo ljeto. I evo konačno i dugo očekivane „Plave gajete“.
Film govori i na konkretnoj i na simboličnoj ravni. Konkretno, junakinja filma je Vjera Raičković, iz Krtola, žena koja se već preko trideset godina bavi samo jednim poslom: ribanjem. Riba na puno lijepih starinskih načina, tako da je film u izvjesnom smislu i mali izlog određenih ribarskih metoda.
Ali u to njeno starinsko, vječno, uselilo je, kao i u mnogo šta, novo doba. Novo doba, nove, navike, novi materijali, nov odnos prema gradnji, prostoru, ambijentu. Nekadašnje ponte sad su zabetonirani bunkeri, morem krstare gliseri, skuteri, jahte i jahtetine, kruzeri. I u samom moru nešto se izmijenilo, ništa više nije isto kao prije. Ulov je vidno opao. A ulov i ribanje znače život. U smislu privređivanja, ali možda i više u psihološkom smislu vječne vezanosti i predanosti moru.
I kroz sve to plovi, tiho klizi preko sto godina stara plava gajeta, divna starinska ribarska barka. Klizi kao simbol jednog vremena, jedne predanosti, jedne ljepote, i jedne harmončne uklopljenosti u bokeško more.
A beton, beton ovdje postaje zajednički imenitelj, ili simbol, za sve te nepodopštine oko nje. Hoće li ribe biti i sjutra!? Kakav će život biti sjutra…!?
No, ribar jednom – ribar uvijek. Vjera se ne predaje: „Dokle god budem mogla da uđem u barku, ja ne odustajem… Barka, moja gajeta, je meni život. Život, život život!…“
Snimatelj filma je Dragan Pejić, dizajnerka zvuka Dora Filipović, a montažer, stari saradnik i Perovića i CZK-a, Aleksandar Uhrin.
