Iako nije špica turističke sezone, Tivat i Crna Gora atraktivni su za posjetioce. U ovom periodu- možda više za putnike, nego turiste. O razlici među njima, kao i još mnogim zanimljivim temama, razgovarali smo sa parom travel blogera, koji nam je stigao iz Long Biča, Kalifornija. Ne direktno, preko 14 zemalja svijeta. Donosimo vam razgovor sa Hilari Brandman i Džastinom Berdom, nastao za posjete Gornjoj Lastvi.
RT: Vas dvoje ste travel blogeri. Vi ste, Džastin, i fotograf. Uređujete web sajt i blog pod imenom Uncontained life. Što u vašem konceptu znači „Uncontained life“?
Džastin: Uncontained life- to ustvari treba da znači da ne smijemo dopustiti da putujući ne doživimo autentično iskustvo. Dakle, mi nudimo web sajt o putovanjima, izvor informacija o putovanjima za ljude koji žele putovati smisleno, koji žele putovati češće, pouzdanije i sa jasnom idejom što žele od pojedinog putovanja.
RT: To bi moglo značiti- za one koji ne žele biti samo turisti, već putnici u potrazi za autentilčnim iskustvom.
Džastin: Upravo tako. Mi razumijemo da neki ljuudi dolaze u određenu destinaciju kao turisti. Došli su da vide ono zbog čega je određena destinacija poznata i popularna. Ali, mi mislimo da je moguće otići i korak dalje- povezati se sa lokalnim stanovništvom, saznati i razumjeti više o određenoj destinaciji i specifičnosti života ljudi koji je naseljavaju. Takođe, osim što takoreći uzimate, možete i nešto i pružiti- ponuditi i specifičnosti sopstvene kulture življenja. To je otprilike ono što želimo podržati i osnažiti- pomoći turistima da postanu putnici.
RT: Hilari, koliko dugo ste na ovom putovanju oko svijeta? Tokom ove godine posjetili ste već 14 zemalja.
Hilari: Da, prošli smo kroz 14 zemalja ove godine. Krenuli smo od Tajlanda krajem marta. Dakle, na putu smo već deset mjeseci, zar ne? Devet, skoro deset mjeseci. Da, tako nešto. Putujemo već godinama, ali su u pitanju kraća putovanja. Ovo je naša prva dogotrajnija avantura. I nastavljamo. Plan je da se na ovom putovanju oko svijeta zadržimo ukupno oko tri godine.
RT: Dakle, nećete ići kući još više od dvije godine?
Hilari: Ipak se planiramo vratiti u Sjedinjene države naredne godine, zar ne Justin?! Ali, takođe u okviru našeg putovanja. Džastin je taj koji brine o planu puta. Namjera nam je nekih dva mjeseca putovati duž Istočne obale i vidjeti je u jesenjim bojama. I, naravno, pisati o tome..
Kako su izgledale vaše pripreme za ovo višegodišnje putovanje?
Hilari: Pa.. Za početak, proveli smo dosta vremena istražujući kako su drugi ljudi realizovali slična putovanja, i razmišljajući kako mi želimo krenuti u ekspediciju upoznavanja svijeta. Riješili smo se gotovo svega što nas je vezivalo, kako bismo se oslobodili osjećaja da nas sve te obaveze čekaju da se vratimo nazad. Spakovali smo sve što smo procijenili da će nam biti potrebno, u samo dva backpack-a, jedan za Džastina, jedan za mene. I krenuli smo na put i, za sad, sve ide dobro, sve je odlično. Znate, s vremena na vrijeme moramo zamijeniti odjeću, poprimi taj miris od puta. Kao i obuću. Za to smo se pobrinuli napuštajući Filipine, morali smo nabaviti gradsku obuću za lutanje Evropom.
RT: Ono što je zanimljivo je da radite online, i zarađujute tokom putovanja. Da li to funkcioniše? Da li ste uštedjeli novac planirajući putovanje, ili putovanje finansirate isključivo od sredstava koje zarađujete usput?
Džastin: Počeli smo se pripremati za putovanje dvije godine prije nego što smo zapravo krenuli na put. Dakle, jesmo uštedjeli nešto novca. Ali, način na koji smo osmislili da ovo bude ujedno i naš život i naš posao je saradnja sa partnerima na našem web sajtu. Ako na sajtu vidite nešto što mi koristimo, kao na primjer, moj foto aparat i kliknete na pripadajući link, on vas vodi direktno na Amazon. I, ako kupite nešto, a bez da vas to više košta, mi dobijamo neki mali procenat za posredovanje. To je jedan od načina kako zarađujemo novac. Ja takođe radim video zapise i fotografije, koje prodajem. Takođe kao frilenseri pripremamo tekstove za druge firme koje rade online.
RT: Ko ne bi želio ovako živjeti. Putujte češće, pouzdanije, pametnije! Kakve savjete dajete ljudima koji prate vaše objave na Uncontained life?
Hilari: Oo, mi nudimo sve. Od toga kako uraditi ovo ili ono, do konkretnih savjeta. Vjerujem da puno ljudi, posebno u Sjedinjenim državama, ima puno strahova, kada je putovanje u pitanju. Znate, danas u vijestima čujemo mnogo informacija o tome da se događa nešto loše u svijetu. I ljudi razvijaju strahove, boje se otići u svijet i istraživati. I, ono o čemu pišemo je često davanje konkretnih primjera, kako bismo pokazali ljudima da svijet izvan njihovih svakodnevnih okvira nije zastrašujući, da je veoma moguće otputovati u svijet i imati divna iskustva. Da je moguće pokušati, da je moguće otkriti i nešto izvan ustaljenih okvira i popularnih mjesta na koja svi putuju. Želimo da se ljudi osjećaju sigurno i da sa povjerenjem krenu upoznavati svijet, da mogu putovati u svojoj režiji i divno se zabaviti usput. Upravo to pokušavamo- pokazati ovo o čemu govorim pišući o vlastitim putovanjima. Pokazati što je sve moguće. Bez da želimo poručiti- kopirajte nas. Ne. Ne trebate raditi stvari prateći kako mi to radimo. Mi samo ukazujemo na to što se može uraditi. S porukom da bi i ostali trebali pokušati nešto slično.
Džastin: Mogu i ja ponešto dodati. Kada su u pitanju stvari koje dijelimo sa ljudima koji nas prate. Prije nego što sam svjetski putnik, ja sam fotograf i pravim filmove. Pokušavamo i prikazati publici divna mjesta kroz koja prolazimo. Kao što kažu- slika govori za hiljadu riječi. Ne znam da li je to poptuno tačno. Ali, pokušavamo ljudima prikazati neku drugu stranu određenog područja ili destinacije. Na taj način im ta mjesta postaju bliža. To im daje više samopouzdanja i povjerenja da krenu i sami posjete ta ista mjesta.
RT: S obzirom da se trudite upoznati i družiti sa lokalnim stanovništvom duž vaših putovanja, u najvećoj mjeri u kojoj je to moguće, da li možete uporediti kvalitet života u različitim zemljama? Duž ovog vašeg putovanja, na primjer, koje je počelo na Dalekom istoku i dovelo vas do Crne Gore, u samom srcu Balkana i Mediterana. U današnjem globalizovanom svijetu, je li na mjestu govoriti o razlikama u pristupu životu, kada govorimo o mladim ljudima iz različitih zemalja?
Hilari: To je zanimljivo pitanje. Kako bih odgovorila? Kada razmišljam o različitim ljudima s kojima smo se susreli tokom našeg putovanja, mislim da je jedna od najbitnijih stvari koje smo saznali putujući različit doživljaj Sjedinjenjenih američkih država širom svijeta. Mnogi ljudi su, naravno čuli za Ameriku, i to je ono o čemu žele razgovarati sa nama. Postavljaju nam dosta pitanja, i često čujemo kako bi voljeli da mogu da odu u SAD. Zanimljivo nam je čuti kako našu zemlju doživljavaju u svijetu. Često čujemo: O, kako ste svi vi koji živite tamo sretni, kako dobro živite, kako ste prosperitetni! Kako vam je tamo dobro. A mi kažemo: Pa, i mi imamo problema, znate. Kao i svugdje, i kod nas ima dobrih i loših strana života. Razgovaramo s ljudima, govorimo o svom i slušamo o njihovim životima. I, ustvari, čujemo dosta zajedničkih momenata kod ljudi, bez obzira gdje žive. Gdje god idemo, ljudi žele priliku da urade nešto što je za njih važno, što ih uzbuđuje. Tu posebno mislim na mlade ljude. Kod mladih ljudi se uvijek i svuda osjeća optimizam, ne u smislu da je baš sve moguće, već da imaju, i žele da imaju priliku da učine nešto za sebe. I za svijet. Da žele da učestvuju, ostave pozitivnog traga u svijetu. I, ponekad, kada razgovaraju s nama, podstiču nas na nastavimo s onim što smo započeli. Bravo, izašli ste iz svog svijeta u stvarni svijet i sprovodite u djelo ono što želite, o čemu ste maštali, što je za vas važno. I ja želim učiniti nešto za sebe. To je negdje glavna poruka, nešto zajedničko u interakciji sa različitim ljudima u različitim zemljama kroz koje smo prošli. Ne znam, Justin, što ti misliš?
Džastin: Pitanje jeste zanimljivo. Ali, kada govorimo o zajednicama i razlikama između različitih zajednica, mišljenja sam da su ljudi ljudi. To je moje iskustvo. Sreli smo divnih ljudi, gdje god da smo išli. Isto tako- sreli smo ljude koji su neprijatni, gdje god da smo išli. Ponekad smo sigurno i sami neprilagođeni, pa nas doživljavaju kao neprijatne, iako znamo biti i fini (laugh). Moja je percepcija da ima toliko različitih ljudskih priroda u okviru čovječanstva, da smo, u suštini, svi mi različiti. I da sve te različite tipove ljudi srijećemo u različitim zemljama, gdje god da idemo.
RT: Koje je, do sada, najupečatljivije sjećanje s ovog vašeg putovanja?
Hilari: O, teško pitanje. Pa gdje god da smo bili, u sjećanju ostaju neki posebni momenti. Evo, na primjer, kada smo bili na Baliju. Rentirali smo motor i vozili se duž obale gotovo šest sati. I pronašli mali hram. Nikod nije bilo unaokolo, izuzev jednog čovjeka, koji je zadužen za brigu o tom hramu. Prošetao nas je unaokolo, pokazao na hram, posmatrali smo zalazak sunca na osamljenoj hridi.. Tada sam ga pitala- koliko ljudi dolazi ovdje i posjećuje vas? A on je odgovorio: Pa, tokom špice sezone, možda oko 20 ljudi. A van sezone, pa- eto, vas dvoje… ne znam mogu liii reći da je to nejposebniji momenat koji pamtim, ali svugdje kuda smo putovali, bilo je momenata kada smo pomislili- o, ovo je nešto posebno. Nije puno ljudi bilo u prilici ovo da doživi. Ali, to je samo naša percepcija. Džastin?
RT: Podijelite nešto, može?
Džastin: Crna Gora. Evo, ustvari, trenutno smo u Gornjoj Lastvi. Ovdje smo gore, odakle nam se otvara ovaj prekrasan pogled. Ovo je jedan od tih momenata o kojima Hilari govori. Kada se budemo sjećali Crne Gore, ovo će sigurno biti jedan od trenutaka za koje ćemo govoriti jedno drugom. Sjećaš se kad smo bili tamo gore i gledali te prekrasne pejzaže? Evo, na primjer, što ću pamtiti je žestoka oluja sa kišom koja nas je zatekla na Kineskom zidu. Spuštali smo se niz put po zidinama mokri do gole kože. Potpuno okupani. Uvijek ću se toga sjećati! U Norveškoj, na primjer, uzeli smo bicikle i vozili se duž fjordova. Prekrasni prizori su nam se otvarali pred očima. Dakle, veoma je teško izdvojiti od svega posebnog najposebnije. Ali, slažem se sa Hilari. Gdje god da odemo, ima uvijek bar jedan prizor, bar jedno mjesto, koje ćemo zauvijek pamtiti, na način: da, to je bilo naše iskustvo u toj zemlji!
RT: Provjeravajući vaš blog, zapazila sam da dosta pažnje posvećujete i lokalnoj gastronomiji..
Hilari: Pa, u suštini, sve se vrti oko toga da ja jednostavno volim jesti. Iako nemam nikakvu podlogu da procjenjujem kulinarsku kulturu nekog područja, čak ni u smislu das am izverzirana u kuhinji, volim vjerovati da imam veliko iskustvo u jedenju. Volimo se šaliti das am ja spremna da probam apsolutno sve. Ponekad nisam sasvim sigurna što je to što naručujem u restoranu, odlučujem na osnovu toga što nešto izgleda ili miriše dobro. Na primjer, bili smo na pijaci na Tajlandu. Iz neke velike posude širio se divan miris. Gospođi koja je to služila motirala sam da bih to željela probati, a ona je reagovala na način: “Jeste li sasvim sigurni da to želite?!” Rekoh- “Da, da, sasvim sam sigurna”. OK. Završila sam sa velikom posudom supe od kokošjih nožica, što jeste specijalitet, al ii nešto što nisam probala nikada ranije. OK, kako to jesti? Brzo sam posegnula za svojim smart phone-om i ukucala u pretraživač: Kako jesti kokošje nožice? Internet mi je ubrzo odgovorio- staviš u usta i posisaš, zatim ispljuneš kosti. Krenula sam u napad, dok me je Justin posmatrao u čudu sa druge strane stola i imao facu u fazonu “što to radiš?!”. Ne brini se, rekoh, ovo će biti odlično. Sraviš u usta, posisaš, ispljuneš
RT: I kakav je bio ukus?
Hilari: Bilo je fantastično. Bio je to najintenzivniji ukus piletine koji sam ikada probala. Tekstura jela jeste pomalo čudna, moram priznati. Ali, bilo je izvrsno.
RT: Džastin, s obzirom da vas ništa ne primorava da idete u određeni grad, na određenu planinu, kako birate mjesta koja ćete posjetiti? Takođe, po tvom mišljenju, što je ono što privlači svejtske putnike poput vas da se odluče posjetiti određenu destinaciju? Danas se ulaže mnogo napora kako bi se neko doredište predstavilo na globalnom turističkom tržištu kao atraktivno i drugačije. Kako odlučujete gdje otići?
Džastin: Pa, dosta stvari utiče da donesemo odluku gdje otići. Naravno, pravimo planove, ali se tih planova ne držimo baš uvijek. Promijenimo itinerer, jer saznamo usput za neko mjesto koje nam postane zanimljivo. Možda čak, ako smo dosta čuli o nekom mjestu, ako se reklamira na razne načine svuda po internet, mi ne idemo tamo. Eto, na primjer, bili smo u Indoneziji, u Džakarti, i tamo smo upoznali divan par iz Slovenije. Družili smo se, razgovarali, i rekli su nam: “Morate doći u Sloveniju!” To nam nije bilo u planu, ali smo rekli OK. Promijenili smo planove, kako bismo stigli do Slovenije. I pravo ta odluka odvela nas je kasnije u Hrvatsku, i dovela u Crnu Goru. Dakle, ljudi koje srijećemo duž našeg putovanja dijele priču o svojim zemljama, gdje god da putuju. Isto kao što i sami činimo. To je ono što nam se dopada i što definitivno ima uticaja na naše planove. Ali, takođe, imamo i mjesta za koja smo zainteresovani, teme koje nas zanimaju. Želimo vidjeti svijet. Namjeravamo narednih godina obići Afriku i Južnu Ameriku, vidjeti još balkanskih i evropskih zemalja.
Hilari: Ono što cijenimo je kad određena zemlja ulaže napore da sačuva svoju kulturnu baštinu. To je izuzetno važno. Ne samo za nas, već za bilo koga ko putuje svijetom. Da istinski doživi različitost kultura. Uvijek će biti turista koji žele biti gosti rizorta, gdje god da odu. To nisu ljudi koje doživljavamo kao svjetske putnike, jer njih na svakoj destinaciji očekuje gotovo isto iskustvo. Ali, za ljude koji žele vidjeti svijet- oni ne žele doći u Crnu Goru i osjećati se jednako kao u Španiji ili Sloveniji. Hoće autentično iskustvo. Hoće da okuse hranu, da čuju lokalni jezik, nauče par riječi, hoće da dožive istoriju tog prostora. Zemlje, koje nalaze način da osnaže turizam kao privrednu granu, a da istovremeno ne dozvole da taj razvoj uništi specifičnosti njihove kulture- zemlje koje drže do svojih osnovnih kulturoloških vrijednosti i poštuju svoju istoriju- to je ono što nas privlači. Vjerujem da u istu potragu za različitostima kreću svi istinski svjetski putnici.
RT: Kada ste prvi put čuli za Crnu Goru? Što vas je privuklo da dođete ovdje?
Džastin: Zapravo ne znam kada sam prvi put čuo za Crnu Goru. Znao sam da je negdje u ovom području, ali to je sve što sam znao.
Hilari: Ustvari smo tražili gdje bismo mogli provesti ove hladnije, zimske mjesece. Taman smo napustili Aziju i nismo željeli da se vraćamo na Tajland ili neko slično mjesto. Željeli smo nešto novo. Istraživali smo gdje bi to moglo biti duž obala Mediterana. Gledajući mapu- OK, Ovo je Hrvatska, želimo provesti neko virjeme u Hrvatskoj. To smo i učinili. Slijedili smo mapu, i- evo Crne Gore. Znači- to je to. Ponekad odluke donosimo najjednostavnije- nađem,o mjesto na kart ii zainteresujemo se. Istražimo malo internet, ljudi pričaju o ljepotama Bokokotorskog zaliva, vaših planina. A oboje smo zaljubljenici u priorodu. Pnekad, kad smo u velikom gradu, u urbanizovanom prostoru, Justin se našali: “Vidi Hillary, evo ti drvo!” Da, stvarno volim drveće! I, kako smo počeli detaljnije čitati o Crnoj Gori i saznali za vaše prirodne ljepote, odlučili smo- idemo tamo! To je naše mjesto za zimovanje.
Džastin: Nedugo nakon što smo odlučili doći ovdje, Lonely Planet je izašao sa listom top destinacija za obići u 2016.godini. I Kotor je bio na vrhu te liste. Rekao sam- eto, sad više nema razmišljanja, evo još jednog znaka da krenemo u Crnu Goru.
RT: Koliko ste već ovdje? Kakvi su vam planovi? Krenuli ste od Petrovca?
Džastin: Da, prvo smo bili u Petrovcu, ali svega četiri dana. Nakon toga smo došli u Donju Lastvu, u Tivat. Ostaćemo ovdje ukupno mjesec i po dana.
RT: Na vašem blogu sam primjetila da ste već objavili neke fotografije iz Tivta. Gdje ćete dalje?
Hilari: Svakako ćemo posjetiti Kotor, što jeste jedna od vaših najzanimljivijih atrakciji. Bar tako kaže internet . Uglavnom i obiđemo najznačajnije atrakcije zemalja kroz koje pututjemo, jer kad krenemo pisati o nekoj regiji, nekoj zemlji, to su one ulazne informacije koje privlače ljude da krenu čitati o nekom mjestu. Onda im, naravno, govorimo i o onome što je manje poznato, a takođe može biti veoma atraktivno. Veoma sam zainteresovana za vaše nacionalne parkove, ako bude moguće- voljela bih da posjetimo kanjon Tare. Svakako ćemo vidjeti Gospu od Škrpjela. I nadam se još dosta toga. Imali smo dosta zaostalog posla, tako das mo prve dvije nedjelje svog boravka u Tivtu proveli za kompjuterima pišući i preipremajući materijale. Drugi dio svog boravka ovdje posvetićemo obilaženju znamenitosti i sticanju crnogorskih iskustava. Istraživaćemo vašu zemlju.
RT: Želimo vam da se zabavite! Pišite o nama.