Ova kotorska plemićka obitelj također ima svoje tragove u arhivskim dokumentima XIV. stoljeća. Prezime varira od oblika Jacane, Jacagna i Jacogna: ovaj treći oblik nalazimo u dosad objavljenoj literaturi, a za ostale – Jacana i Jacagna nismo sigurni da se identificiraju sa spomenutom obitelji Jakonja.
Izvjesni Luka pok. Marka Gosti 9. lipnja 1331. godine priznaje kod notara da je Sergiju i Matiji pok. Jakova Tripunovog Jakonji dužan 300 perpera venecijanskih groša koje će mu vraćati po 50 groša godišnje dok ne isplati sve dugove. Njegovi su jamci šestorica viđenih Kotorana, od kojih ističemo imena koje smo u radu spomenuli ili ćemo ih tek spomenuti, a to su Tripun Paskvali i Marin Mekša. Može se zaključiti da je riječ o visokom iznosu duga, s obzirom da za njega jamči toliki broj onomad dobrostojećih ljudi, kao i da je obitelj Jakonja već onda bila financijski moćna. I pored navedenih uvjeta za vraćanje dugova, saznaje se da Sergije Tripuna Jakonja, zajedno s bratom Matijom, istoga dana pod prisegom sucima, auditorima i svjedocima izjavljuje da je Paško pok. Marka Gosti nadoknadio sav iznos duga koji je bio dužan vratiti braći Jakonja u ime svog brata Luke kada dođe u Kotor.
Sinovi Jakova Jakonje imali su 1333. godine vinograd u Kostanjici (Crni Plat) gdje se nalazio i vinograd Teodora Eutika, čija se kuća spominje u CXI. poglavlju Kotorskoga statuta, kada je riječ o rasporedu stražarenja na imanjima u Tivtu. Još je zanimljiviji podatak da u Crnom Platu, prema podatku od 26. ožujka 1337. godine, postoji seosko imanje pok. Sergija Jakonje (sub sella condam Sergii Jacagne), o kojemu se izričito ne govori, već služi za ubikaciju vinograda kojega druga obitelj daje kćeri u miraz.
Posjede ove obitelji početkom XVII. stoljeća nalazimo u jednoj ispravi o podjeli: Tripo, Frano i Vicko, sinovi pok. Nikole Jakonje, dijele međusobno nekretnine koje se nalaze izvan Kotora. Posjed čine kuća u Dumidranu, vinograd niže od kuće i vinograd na mjestu Klarino (Clarino). Vinograd Klarino graniči s gornje strane sa zemljom opata Bizantija, s donje s općinskim putem, s treće strane s potokom i s četvrte strane s imanjem Vicka Pelegrine. Po polovicu opisanih nekretnina uzeli su Frano i Vicko Jakonja. Treći brat Tripo Jakonja za sebe je izabrao ostatak imanja, tj. nepokrivenu kuću u Dumidranu, vinograd ispod te kuće i ledinu poviše te kuće; njegov dio graniči s posjedom zlatara Jeronima, s Franom Dragom ,,s Gurdića“ (di Gordichio), a s bočne strane je teren na kojemu je njegova kuća. Tripunu je pripala trećina vinograda koji je njegov otac Nikola kupio od Marinelle Zaguri, kao i zemljište u Kavču pod nazivom Šimunkovina (Simunccovina). Cijeli posjed koji braća dijele je nasljedno dobro( vjerojatno crkveno) pod teretom trajnoga najma, koji će braća isplaćivati svatko po jednu trećinu od cijeloga iznosa.
Obitelj Jakonja u XVII. stoljeću ima prilično velike posjede u Lastvi, pa dio daju u najam. Godine 1625. Ivan (Zuanne) Jakonja daje dio svoga posjeda u trajni najam (in perpetuo) izvjesnome Jakovu s otoka Zante, pok. Andrije iz Istre; Jakov je nastanjen u Lastvi gdje prima u najam 4 kvadranjola neobrađene zemlje s kućom u suhomeđi, s 11 stabala smokava, maslinom, stablom oraha, jabukom i murvom na mjestu Kulino brdo (Culina bardo). Ovaj dio posjeda graniči s jedne strane sa zemljom fratara samostana sv. Nikole, koju drži Pavo Petkov iz Lastve, a s druge strane je zemlja u vlasništvu oltara sv. Tripuna.
Saznaje se, posredno, iz spisa o Jakonjama, da je u Dumidranu imao zemlju sin Stjepana Cizile (Steffano Cisilla) iz Perasta. Bio je maloljetan te 1678. godine, kada je (20. studenoga) Dominik (Domenico) Vicka Jakonje toj obitelji prodao dva spojena terena za sijanje s kanalom između terena. Tereni su od 15 kvadranjola i 162 i pol aršina (e brazza otto cento sessanta due e mezzo), a nalaze se u Dumidranu; na zemljištu je 16 maslina i 2 smokve; s gornje strane graniči s imanjem prodavca Jakonje, a s donje, s druge strane potoka, je spomenuti Cizila.
Plemići, pa tako i Jakonje, političkim i društvenim obvezama bili su vezani za grad Kotor gdje su najviše boravili. Iz ove obitelji, kao i mnogih drugih plemićkih, djevojke su odlazile u samostan. Gabriela Jakonja 1678. je godine bila glavna časna sestra (la reverenda madre suor); te je godine pred kotorskim notarom potvrdila da je od obitelji primila novac za ulazak u samostan. Skoro svaka plemićka obitelj iz Kotora slala je svoje kćeri u samostan, i to s njihovim dijelom pripadajućega miraza, u opremi ili u zemljištu.
Kako plemići nisu stalno boravili u Tivtu, u njihovu izbivanju od kuće, imanja su trpjela razne štete i oštećenja. U prigodama kada ne bi dulje boravili u Tivtu, morali su poći na imanja radi utvrđivanja stanja na posjedu, i to u društvu procjenitelja koje bi Gradsko vijeće izabralo za tu godinu. To su bili tzv. redovni procjenitelji, a u njihovu izbivanju tu službu bi vršili njihovi zamjenici, tzv. izvanredni procjenitelji. Tako, primjerice, 14. lipnja 1721. godine, po zahtjevu kontea Frana Jakonje i braće, sinova pok. Vicka, izabrani procjenitelji odlaze u Tivat na njihov posjed ( posjed Jakonja) kako bi utvrdili i procijenili štete na lozama i kući na kojoj pronalaze polomljena vrata i bravu; nadalje, ustanovili su da je netko otuđio tri para kokoši, kao i da su tri stabla masline – tri korijena narodski rečeno – iščupana iz zemlje i odnesena. Obitelj Jakonja imala je kuću u Mrčevcu. Šteta je tada bila učinjena i Ivanu Vrakjenu kojemu su iz zemlje iščupali četiri maslinove mladice.
Braća Ivan Batista Jakonja i kanonik don Anton nasljednici su pok. Jerolima Jakonje. Dana 15. travnja 1765. godine, bojeći se da će sinovi pok. Frana Jakonje pokrenuti prodaju imanja, Ivan Batista Jakonja dolazi u općinski ured u Tivtu kako bi se i u ime svojega brata, kanonika don Antona, i u svoje ime usprotivio zaključivanju bilo kakva ugovora o prodaji, zamjeni ili bilo kakvom drugom pravnom postupku od strane sinova Frana Jakonje, a u svezi s nepokretnim dobrima pok. Jerolima Jakonje koja mu pripadaju na temelju podjele njegove braće Lovra (Lorenzo) i Nikole.
Braća Jakonja, sinovi pok. Tripuna, prijavili su 1766. godine Krsta Ivanovića iz Lastve da im neovlašteno ulazi u posjed, zbog čega ovaj biva pozvan na sud. Budući da se Krsto oglušio o poziv, sud mu naređuje da se ni on, ni bilo tko u njegovo ime, ne smije zateći na imanju Jakonja koje je on dotad držao ,,pod emfiteuzu“. Imanje u vlasništvu Jakonja nalazi se u Gornjoj Lastvi, na mjestu Orašje, na lokalitetu Pod Glavoljino (Pod Glavoglino) . U slučaju da se ne bi pridržavao naredbe suda, Ivanoviću prijeti kazna u iznosu od 100 dukata ili kazna zatvora i slanja na galiju.
Kontesa Marija Bisanti Jakonja, koja 1777. godine živi u Lastvi, određuje za svojega pravnoga zastupnika u tekućoj (neriješenoj) parnici s braćom, kontima Bizanti, i svojim rođacima svoga sina kontea Tripuna. Bizantiji su, naime, zatražili ukinuće ponuđene transakcije od 1. ožujka 1748. godine.
Godine 1782. u ispravi nalazimo Antona Jakonju, kao kapetana kontada, i njegova brata Tripuna. Upravo te godine Anton Frusca, ,,kancelijer“ kotorske općine sačinio je popis kotorskih plemića u koji je unio imena onih koji žive u Kotoru, onih koji žive ili borave u Tivtu i onih koji su napustili Boku kotorsku i nalaze se u udaljenim krajevima. Za kontea Antona i kontea Tripuna Jakonju (nema očeva imena) se kaže da su se nastanili (stabiliti) u Veneciji. Za (drugu) obitelj pok. kontea Ivana (Zuane) Jakonje stoji: Tripun je u Kotoru, a Anton je u Tivtu, kao kapetan kontada.
Kao što znamo, plemićke obitelji, posebice one srednjevjekovne, kojima je XIV. stoljeće bio zlatno doba trgovine, raznih monopola, društveno-političkih privilegija i dr., vremenom su ostajale bez kapitala (u ekonomski teškim i ratnim godinama XVI. i XVII. stoljeća), pa su se zaduživali ili postupno ostajali bez svojih dobara. Posljedice su bile vidljive krajem XVIII. i naročito početkom XIX. stoljeća, za vrijeme francuske uprave u pokrajini Boki kotorskoj, kada je privatna pomorska trgovina bila uništena jer su Francuzi preostale brodove rekvirirali, a mlade Bokelje regrutirali u svoju mornaricu. Ne treba zaboraviti činjenicu o istodobnoj moći novih bogataša bokeljskih pomorskih centara Dobrote i Prčanja (Perast je svoju moć doživio još ranije, o čemu svjedoče raskošne crkve i zvonici kao i impozantne kamene palače). Kao primjer navodimo pozajmicu od 300 mletačkih cekina koju je 1. kolovoza 1809. godine Frano Jakonja uzeo od braće Marka i Antona pok. Joza Lazarija iz Prčanja. Jakonja se obvezuje da će dug vratiti za 20 mjeseci, ali to obećanje nije bilo dovoljno jamstvo, te je morao staviti pod hipoteku i svoje zemljište Polje (Poglie) u Tivtu, s donje strane svoga kaštela. (terreno Poglie sito al Teodo, sotto il castello del costituente). Saznajemo da je Jakonja jedan dio duga vratio tek 23. rujna 1813., a prema dogovoru, drugu ratu će isplatiti 18. srpnja 1814. godine; dakle, za vrijeme druge državne uprave – Austrije. Nakon godine dana, 5. veljače 1810. godine, Frano Jakonja pok. Tripa (zaključujemo da je po ovom poslu došao iz Venecije ili je imao svog zastupnika) prodaje u trajni posjed zemlju u Crnom Platu kapetanu Bogdanu Dabinoviću pok. Joza iz Dobrote, veličine ,,oko 6 dana oranja“ ; zapravo dva terena pod vinovom lozom s voćkama i maslinama koji se nalaze u selu Crni Plat u Tivtu, jedno pod nazivom Razzevo i drugo – Markuševina (toponim se do danas sačuvao); prvo zemljište s istočne strane graniči s općinskom zemljom Crnog Plata u Tivtu, s donje strane s javnim putem, s gornje s obitelji Vrakjen i sa sjevera s Krstom Golubovićem iz Tivta. Zemljištu u Markuševini je s istoka bila zemlja kanonika Sporenija, s donje strane je kapetan Filip Dabinović iz Dobrote, s gornje su Škaljarini, obitelj iz Prčanja, a sa sjeverne stane je Vuko Tripov (Petković ?) s rođacima iz Crnog Plata.
Iz lastovske plemićke obitelji Jakonja je Jozica (Gioseffa) Jakonja koja je bila udana za Mata Nikelju iz Tivta. Ona je 1810. godine ostala udovica i kao takva postala vlasnica zemljišta Grašovo Polje, lokaliteta Počuo i kuće bez krova na samoj obali mora u Lastvi. Ona je putem ,,mirovnog suda“ 20. listopada te godine riješila imovinske odnose sa svojim djeverom Tripom Nikeljom pok. Vida iz Tivta, dakle bratom i nasljednikom njezina supruga Mata. Nakon toga Jozica Jakonja prodaje kuću i rivu s potpornim zidom (vanjskim donjim utvrđenjem) u trajno vlasništvo (in perpetuo) Antonu Vizinu pok. Ivana iz Prčanja koji u istoj kupovini zastupa i Bogdana Belavitu pok. Đura i njegove nećake, tj. sinove njegova brata Marka – svi navedeni su iz Prčanja. S ovim posjedom graniči isti Belavita. Vještačenje su izvršili (građevinski majstor) Santo Tron iz Kotora, Joko Perov Golub i Tripo Iva Tomičića .
Supruga Frana Jakonje bila je Roza, rođena Beskuća. Godine 1871. nastanjena je u Donjoj Lastvi, gdje živi kao udovica. Ona te godine podnosi općini u Lastvi žalbu u kojoj ističe da je iznos od 8: 48 fjorina, koji je platila na ime poreza na prihod od najma svog stanara Nikole Zifre, previsok. Objašnjava da je riječ o magazinu (br. 18) koji Nikola drži više godina, a ona je kao vlasnica dužna održavati zgradu. Također se žali da je seoska kuća (casa di campagna) u kojoj stanuje i u kojoj je stanovala zajedno sa suprugom, krivo kategorizirana, odnosno, da je to kuća za odmor, te se ne može izjednačiti s vrijednošću kuća koje služe za stalno stanovanje.
Po općinama su se 1880. godine izrađivali iskazi o kućama koje su bile pogodne za smještaj vojske (austro-ugarske mornarice). U jednom iskazu iz te godine za Donju Lastvu ubilježeni su nasljednici Frana Jakonje (eredi di Francesco Jacogna). A to su od 1876. (Frano Jakonja je umro prije te godine) bili njegova udovica Roza, Jakonjina nećaka (ili unuka) Jozica (Giuseppina) i njena braća Jozo i Hanibal (Zmajevići) koji ,,već dugo“ žive u Kairu. Jakonjina udovica Roza živi u Donjoj Lastvi, u kući s bratom Franom Beskuća i Jozicom Zmajević. Prihod s imanja udovice Jakonja je skroman, svega 60 fjorina; mirovina i pomoć koju prima na ime pok. muža su isto tako skromni.
Kompleks ljetnikovca obitelji Jakonja jedan je od najbolje sačuvanih primjera ljetnikovaca kotorske vlastele građenih na području Tivatskoga zaljeva. Nalazi se u Donjoj Lastvi, na obali, možda pola kilometra udaljen od rta Seljanova.
Prema moru je ogradni zid, s lučnim portalom i rešetkastim vratima. Uz ogradni zid su prizemne zgrade s uskim horizontalnim prozorima. Na jugozapadnom dijelu je do Drugoga svjetskog rata bila zgrada s prizemljem i katom, okrenuta moru. U središnji dio, od portala do ulaza stambene zgrade , vodi popločana šetnica omeđena niskim zidom i kamenim stubovima s odrinom. S obje strane šetnice su vrtovi; lijevo od šetnice, prema sjevernoj strani, nalazi se obiteljska kapela posvećena sv. Terezi; kapela je izgrađena 1934. godine. Vrt s voćkama, cvijećem i mediteranskim zelenilom primjer je vrtne arhitekure karakteristične za plemićke ljetnikovce na obalama Tivatskoga zaljeva. Nekoć je ljetnikovcu pripadao voćnjak i vinograd; imanje se protezalo do obližnjih padina brda i graničilo s imanjem Zmajevića.