Do danas je u Kotoru sačuvana palača ove srednjevjekovne plemićke obitelji. Palača je iz razdoblja baroka, a u XIV. stoljeću, skoro na istom mjestu, bila je kuća obitelji Vrakjen, za koju je rečeno da se nalazi blizu ,,portele“ malih vrata za bacanje smeća u more ispred sadašnjeg Centra za kulturu u Kotoru.
Već 1782. godine nema podataka o obitelji Frana Vrakjena u Kotoru. Za njega se zna samo da je negdje daleko izvan Boke. Od obitelji pok. Marina Vrakjena, koja se prije te godine odselila iz Kotora, ostao je tu samo Stjepan Vrakjen u službi otpravnika državne pošte. Tripun Vrakjen pok. Marina državni je savjetnik u Veneciji; (spedizioner de publici dispazzi); Marin je odvjetnik u Veneciji, a i Paskval je također u Veneciji.
Među prvim arhivskim dokumentima u kojima se spominje prezime Vrakjen je notarski spis iz 1331. s izjavom (priznanjem) jednoga Venecijanca da mu je Marin Vrakjen iz Kotora vratio sve dugove, prošle i sadašnje. Dužan je bio Petru Cateni, Tomi Bugonovu, Pavlu Tripuna Bući. Godine 1335. dužan je Bernardu Katani (Catani) iz Firence 300 perpera i 11 venecijanskih groša. Marin pok. Miha Vrakjena u to doba ima vinograde u Tivtu, a prema mirazu koji daje kćeri Radi prilikom udaje, reklo bi se da je bogat. Daje joj 776 perpera, skupocjene odjeće i zlata. Katena, supruga pok. Miha Vrakjena, zajedno sa sinom Marinom prodaje Tripunu Bući 1333. godine vinograde u Kasestre (Casestre) sa zidanom kućom u sklopu njih; vinogradi se nalaze iznad javnog puta kojim se ide za Kotor. Uz posjed su Junija Smalokte (Smalocte) u pravcu Kavča, a u pravcu Pasiglave (Pasciglaue) graniče s vinogradima Georgii Cerneli olim Obraci.
U dokumentu iz XV. stoljeća, nalaze se imena: Pascal Toncov de Vrachien i Maticus. Oni drže zemljište u Tivtu kao trajni zakup, koje je inače vlasništvo crkve sv. Tripuna. Ustupaju ga u najam 1431. godine Radoslavu Nikšiću iz Perasta.
Braća Tripo i Marjan Vrakjen uzeli su 1. kolovoza 1619. godine nekretninu u Lastvi (in Teodo!) od ,,komesara“ ostavštine pok. Marina Mekše, u skladu s njegovom oporučnom odredbom. Nakon 6 godina se kod notara obvezuju platiti procijenjeni prihod (censo). Riječ je o plativu najmu (affrancazione) te nekretnine.
Godine 1662. godine u Lastvi je Luka Vrakjen. On 9. listopada daje u najam Tomu Nikovom, zvanom Brajković, iz Lastve vrt koji je prvotno bio Ivana Stjepanova Brajkovića, koji je opet, pak, na račun duga Vrakjenu dao prizemnu kuću pokrivenu kamenim pločama, kao i drugu veliku kuću bez krova s tri masivne arkade koje podupiru krov i oplatu s gornje strane te još dvije arkade zvane Vracenone .S gornje je strane kuće općinski put, s donje imanje Ivana Minića iz Lastve, s jedne od bočnih strana opet javni put, a s druge posjedi Grgura Perova, braće Marinić…
Posjed Frana Vrakjena u Tivtu (Lastva) potvrđuje notarski spis od 28. listopada 1662. godine. Iznad toga posjeda su Perušine iz Lastve, s donje strane je more, s jedne strane je općinski put, a s četvrte vinograd braće Rico (Rizzo) pok. Frana. Na taj posjed pretendira Darija Vrakjen s jedne i ,,komesari“ Simonetti (obitelj iz Kotora) s druge strane; po njihovu zahtjevu procjenitelji Ivan Bolica pok. Vicka i Vicko Paskvali pok. Matije upućuju se u Tivat na posjed Frana Vrakjena koji se proteže od marine do prve međe; na uvučenom dijelu toga prostora postoji zidana zgrada bez krova čija je vrijednost 95 dukata, a tu je i desetak stabala maslina.
Dana 6. siječnja 1666. godine predstavnici samostana sv. Franje (svećenici i laici), te fratri konventualci uz pomoć monsinjora don Luke Bolice, budući da je zastupnik samostana bio odsutan, na temelju dozvole svećenstva iz Dalmacije, Istre i Albanije, ustupaju Luki Vrakjenu i njegovim nasljednicima komad obradive zemlje u predjelu Tivta, kojemu je s gornje strane zid Lukina vrta, s jedne strane posjed spomenutih fratara i kanal ispod velike kule koja je na (zidnoj) ogradi Vrakjena; s donje strane zemljište graniči s posjedom redovnica samostana sv. Pavla preko kanala, a s četvrte strane s istim kupcem Lukom Vrakjenom.
Na zahtjev Bernarda Vrakjena 12. kolovoza 1666. godine procjenitelji Vicko i Bućo Buća vrše uvid u štetu na zemljištu Vrakjena na Pinu, blizu sela Crni Plat. Ustanovili su da je posječena stara maslina, kao i još nekoliko ne tako starih, te veliki broj mladih stabala.
Kako je samostan sv. Pavla imao posjede u Lastvi, davao ih je u najam Lastovljanima. Zastupnici samostana obilazili su te posjede ne samo radi uvida u prihode, već i da bi procijenili kakva su najmoprimci poboljšanja uspjeli načiniti na zemljištu. Primjer za to je odlazak zastupnika spomenutoga samostana, don(?) Nikole Paskvalija- Pime i još jednog plemića (Tripa pok. Frana) blizu Tivta (u Lastvu), na zemlju kmeta Tripa Ivana Marova radi procjene poboljšica. Prvo su se uputili na teren koji se nalazi niže od kuće ,,gospode doktora i braće Vrakjen…“ . U ovo doba otprilike, početkom XVIII. stoljeća, Tripo Vrakjen pok. Bernarda prodaje kapetanu Đuru Rafaelovom Ivanoviću iz Dobrote komad obradivog zemljišta s kućom u suhomeđi koja se nalazi u Lastvi (Gornjoj), a na zemljištu su i neke voćke i loza po međama. Sa strane toga zemljišta je ostavština stare kotorske obitelji Zaguri, sa suprotne strane je nasljednik Ivana Draga Frančevića, a s donje strane ovoga zemljišta su sinovi Nika Kovač(evića).
Oporuka Nikole Vrakjena Marinovog pisana je 28. srpnja 1680. godine; Nikola određuje da zemljište pod vinovom lozom, dijelom neplodno tlo koje se nalazi ,,blizu Tivta“ uz posjede Ivana Jakonje, kao i zemlju koju ima iza kuće kavalira Ivana Bolice, ostavlja sinovima Franu i Antonu.
Spominje se ime Petra Vrakjena u dokumentu iz 1721. godine, u kojemu stoji da Marija udovica pok. Ivana Drago svojoj kćeri, u drugom braku s njim, Petrom Vrakjenom, kao ,,dodatak“ mirazu (per supplimento di dote) daje zemlju i zgradu u Tivtu, blizu Pina na Korvešu uz morsku obalu…
Plemić Tripo Vrakjen 1797. godine, u svoje i u ime svoje braće, prodaje Iliji Krsta Vuksanoviću obradiv teren na mjestu Točilo sa stablom masline i smokvom; zemljište je niže od javnoga puta, a iznad posjeda Tripa pok. Mata Brničevića, zvanoga Vuksanović; s jedne od bočnih strana je Marko Radali, a s druge kupac. Prodaja se vrši putem pisanoga ugovora (della carta di comprada).“
Kako je već izneseno, prema popisu iz 1782. godine, članovi plemićke obitelji pok. Marina Vrakjena bili su: Tripun Vrakjen, državni savjetnik u Veneciji (consultor publico in Venezia), Stjepan Vrakjen, špediter državnih pošiljki (spedizioner de’ publici dispazzi) koji živi u Kotoru, Marin Vrakjen, odvjetnik u Veneciji, Tripun Vrakjen pok. Alviza (Alvise?) nastanjen u Veneciji i Paško (Pasqual?) koji je također u Veneciji.
Godine trajanja neke određene obitelji se ne mogu na ovome mjestu detaljno opisati. ( Vojni) nadintendant Stjepan Vrakjen je 8. siječnja 1786. prodao svoj posjed Lukatovo u blizini Tivta (nelle pertinenze di Teodo), prema brdu, na čijem se početku nalazila zidana gospodarska katnica, pokrivena crijepom, a uz koju je magazin bez krova, ogradne zidine, crkvica i druge zidane građevine izvan ogradnog zida. Kupac cjelokupnog posjeda bio je kapetan Dabinović iz Dobrote. Zanimljivo je da taj posjed graniči s gornje strane, od Lastve (Gornje), sa zemljom iz ostavštine obitelji Dimitras (Grci) iz Kotora; s donje strane je posjed iz zaostavštine Zaguri jednim dijelom, a dijelom, uz javni put, posjed Serafina Draga ; s jedne strane je Sdeljanov potok (Seljanovo), a s druge općinski put. Cijena posjeda iznosila je 1500 zlatnih cekina (od kojih 500 u talirima).
Skoro tužan dojam ostavlja svjedočanstvo tivatskoga župnika don Antona Bartulića od 12. kolovoza 1808. godine (druga godina francuske vladavine u Boki), kojim informira vlasti o stanju kuće Vrakjen na lokalitetu Taraca u Tivtu: ,,Izpoviedam ja ozdola podpisani parok od Tivta u Zerni Plat da kucha gospodina Alviza Vrachien koja se nalazi u mojoj parochii zvana Terazza kako na broj 138 prozienenu fiorina 100. Ista kuchia nahodi se na padagniu, a druga recena, magazin na broj 139, proczienena fiorina 200 istome gospodinu, buduchi da niko u gnoj ne prebiva, buduchi (je) na padagniu. Toliko ispoviedam prepravan, buduchi ovu istinu ispovieditce na svaki poztovani tribunao, postujuchi ovu vieru na priavi na upitagnia ozgor recenoga gospodina Alvisa Vrachie(n), sina pokojnoga Tripa Vrachie(na). Ja, Don Anton Bartolich, parok od istoga sela u vieru.
Polovicu kuće Vrakjen u Tivtu (Lastvi) 1854. godine posjeduju Marjeta (Marietta) i Anton Benedetti iz Kotora. Naslijedili su je od svoje pokojne majke, Marije, rođene Vrakjen, supruge pok. Vjekoslava (Luigi) Benedettija. Na prvom katu u to vrijeme stanuju kao ,,afituali“ supružnici Anton i Marija Dender, a u prizemlju Anton Benedetti. Denderi tuže Ivana Zmajevića pok. Petra, susjeda s istočne strane kuće Vrakjen, za požar od 7. srpnja 1853. godine koji je uništio kuću i sav namještaj u njoj. Denderi, kao oštećena strana, tužbom traže odštetu od 1285:15 fjorina za polovicu zapaljene kuće i namještaja, kao i naknadu za plaćeni najam. Inače, kuća koja se nalazila u Tivtu, zidana je u žbuki; s njezine istočne strane je Ivan Zmajević, sa zapada ulica, a sa sjevera i s južne strane vlasništvo je tužitelja ( Benedettija). Nije poznato kako je završio ovaj spor; ali, ipak, saznajemo da Anton Benedetti 1859. godine, zbog izvjesnoga novčanoga duga prema Vicku i Nikoli Mihoviću, zalaže polovicu kuće i vrta čiji je apsolutni vlasnik; kuća i vrtovi nalaze se u Tivtu, na granici s Crnim Platom.
