Ova je obitelj je u Kotoru već u XIV. stoljeću, a došla je u Kotor iz Bara.
Dana 12. rujna 1326. Ilija, sin Nikole Zagurija iz Bara, priznaje da je dužan dati Ivanu Glavati iz Kotora 600 perpera mletačkih groša (u određenom roku). Godine 1333. Ilija Zaguri iz Bara ulaže u pomorsku privredu, što svjedoči priznanje Nikole Grasa (Grasso) koji duguje Zaguriju novac od uloga koji je od njega dobio za trgovačko putovanje (de presenti viaggio). A 13. siječnja 1337. godine Miloslava, robinja, izjavljuje da će biti domaćica i sluškinja Iliji Zaguri i obvezuje se da će ga valjano služiti u njegovoj kući, i to doživotno. Zanimljivo je da Miloslava nije jedina sluškinja kod Ilije Zagurija. Tu je i Radoslava, koja kod notara isto tako priseže da će biti sluškinja i doživotno služiti Zaguriju u njegovoj kući. Inače, u svim plemićkim kućama služile su djevojke i žene iz sela kotorskoga distrikta, a bilo ih je i iz Grblja.
Godine 1557. umjesto živih članova obitelji Zaguri nalazimo njihove posjede kao ležeću ostavštinu (commissaria) u Lastvi iznad crkve sv. Roka, pri čemu se mora imati u vidu da stara crkva sv. Roka, po našem skromnom mišljenju, nije mogla biti na mjestu današnje, na samoj obali, već dalje od mora jer su srednjevjekovne crkve bile građene na padinama brda zbog opasnosti od upada s mora. Samo u stambenim kompleksima uz more, koji su imali ogradne zidove i obrambene kule, podizane su obiteljske kapele. Dakle, 15. rujna 1557. objavljena je oporuka vlastelina Ilije Zagurija pok. Frana iz Kotora (nobile di questa città). Povjerenici njegove zaostavštine, kapetan Ivan Vrakjen i kapetan Frano Jacinto Paskvali, 1703. godine, ili nešto kasnije, traže od poglavarstva (Sapientissimo Magistrato) da naredi poštovanje odredbi koje oni kao povjerenici, odnosno komisari predlažu za sve nekretnine Zagurija, kao i za sve prihode koje oni dobivaju iz godine u godinu, ističući da ne smiju trpjeti štetu od požara, poplave ili kakve druge štete. U spomenutoj ostavinskoj masi su dva vinograda, jedan u Tivtu zvan Vruljina, drugi u Jaklju pod nazivom Batočevina; tri druga neobrađena terena koja ne donose ploda nalaze se iznad crkve sv. Roka, jedno pod nazivom Batočevo, drugo Anđušino i treće Ljeskovo. Obavještavaju sud (u 4 stavke) -da ostavština kojom oni upravljaju ne raspolaže čabrima, bačvama i muljačom, toliko potrebnim za dobivanje prihoda od berbe grožđa i maslina; da se na terenu Vruljina nalazi zidani magazin bez vrata, balkona i krova, a zbog nemogućnosti da se podigne četvrti zid od kamena; da će,u nedostatku podruma, ,,komesaria“ će sakupiti sav plod i podijeliti ga među sobom. Povodom naredbe objavljene 9. siječnja i 13. veljače 1703. godine, kmetovi su okopali zemljište u Vruljini i Batočevini za koje im je rečena ,,komisarija“ izdala različite iznose novca, ali za točan račun treba izvršiti premjer terena i podijeliti troškove. Pod četvrtu stavku predlažu da se obnovi gajenje voćaka i izvrši okopavanje zemljišta Batočevo i Anđušino, kao i da se podigne živa ograda u Ljeskovu i primorju.
Od 1605. godine je podatak da je Franici, udovici pok. Lovra Zagurija, i njezinoj sestri Katarini Zaguri i oporučno ostavio zemljište u Tivtu u predjelu Sv. Roka, za koji se godišnja dažbina od tri perpera plaća crkvi sv. Marije od Rijeke (danas sv. Ozane).
