Sa umjetnikom Božo Vrećom, u emisiji “Modni alibi”, razgovarali smo o njegovom scenskom vizuelnom identitetu, modnoj filozofiji i psihologiji odjevanja, zaokruženih sevdahom.
Kako ste osmislili koncept vizuelnog predstavljanja na sceni ? Kroz bunt, lično i umjetničko sazrijevanje, samospoznaju ili nešto sasvim drugo ?
Uzrok je sazrijevanje mene samog, poimanje da imamo jedan život a ja ne želim da živim nečiji tudji. Kad shvatiš da želiš biti samo svoj a da ne ispunjavaš samo želje okoline, onda postaješ ono što jesi. Dobro je što ja mogu da se kroz svoju umjetnost poigravam muško-ženskom prirodom, ona me rasterećuje, oslobadja. Na sceni to je zaista potpuna sloboda i širenje krila, poput leptira.
Da li Vam je ovaj muzički žanr bio utočište za taj muško-ženski dualizam koji ima svako živo biće ?
Apsolutno. Jako je bitno biti svoj, biti drugačiji ali autentičan, izraziti se maksimalno kroz svoju umjetnost, kroz vizuelni identitet a u mom slučaju to je muško ženska dualnost koje se nisam odrekao, čak vremenom postaje primarnija i naglašenija.
Srvdah je kao žanr, kao stanje, nastao ispjevavanjem žene na nekom pendžeru. Onako kako ga ja pjevam, a capella- samo glas, kao čežnja, žudnja za nekim muškarcem sa kojim ona možda nikad nije bila ali ga i dalje čeka i mašta o njemu. Svaki put kad izadjem na sceu, ja sam ta žena koja mašta na prozoru i doziva ljubav.
Da li je izbor neobičnih formi Vaših scenskih kostima, materijala i boja, kompatibilan sa idejom i stavom koje promovišete kroz svoju umjetnost ? Koliko je transrodnost nastupa pojačana kostimom ?
Pojačava se zapravo sloboda. Žene danas sve jače i sve češće preuzimaju uloge muškaraca, postaju im i vizuelno bliskije, odričući se svoje ženske prirode. Ja želim da ženstvenost glorifikujem, da je veličam, jer ovaj svijet pripada ženama.
Puno razmišljam o svemu i ništa nije slučajno. Forme i boje su artističke, jednostavne ali upečatljive i uvjek drugačije ali svakako slijede moje umjetničko razmišljanje i životnu filozofiju. Dosta polažem na izbor materijala i gdje god da putujem naidjem na modno osvešćene osobe koje me razumiju. Snabdijevam se najčešće u Kopenhagenu , u prestižnoj modnoj kući zaista dobrim materijalima, koji se pri tom i ne gužvaju.
Vaš vizuelni identitet na sceni je artistički, kao da vam kostime dizajnira neko od mladih avangardnih kreatora. Ko stoji iza svega ?
Stil je ono sa čim se radjate, ne možete ga naučiti, niti naslijediti. Nikakve pare ovog svijeta ne nogu nekoga učiniti osobom sa stilom. Naravno da se klešete i oblikujete kroz vrijeme, ali esencija stila je ono sa čim se radjate.
To me prati oduvjek, od ranog djetinjstva. Mama je umijela da šije, pratila je moje neobične zahtjeve i ideje, a ja sam uvjek težio originalnosti.
Imam dosta ponuda sa raznih strana ali prihvatam one radove u kojima se prepoznajem a sve se odvija u konsultacijama i uz praćenje mog koncepta. Pomenuću Igora Dobrenovića iz Zagreba koji ima dosta spona sa mojom ličnošću i sa kojim dobro saradjujem. Očekujem da ću za septembarski koncert sa simfonijskim orkestrom u Lisinskom, saradjivati sa zagrebačkim timom. Kreacije su zahtjevne poput pozorišnih kostima ali su modno osveštene. A sve ima i humanu notu, jer ih ja prodajem nakon nastupa a sredstva idu djeci bez roditelja kao i djeci sa posebnim potrebama.
Ima dosta tradicionalnog u detaljima.
U Sarajevu saradjujem sa zlatarskom kućom Sofić koja se bavi izradom tj. repliciranjem nakita bosanskih kraljeva sa područja grada Mile i regiona. Sve što je moglo da se iskopa na tim mjestima , oni su obradili kroz nakit. Takodje mi i prijatelji iz Irana često šalju unikatne komade nakita i neke krupne detalje a tokom mojih putovanja umijem da se zavučem u male radnje sa unikatnim nakitom, gdje uživam u biranju.
Mislite li da Vam je sevdah bio sudbinski dat, da vam je predstavljao spas i bijeg a potom postao i misija ?
Magistrirao sam arheologiju i nikad nisam odustao od nje, stalno pratim šta se dešava ali volim da kažem da je sevdah moja najveća iskopina. On me je pronašao i spasio me. Sa njim sam izašao iz teškog odrastanja, selidbi, teške veze. Sevdah je uplovio u moj život kao spas, kao misija, kao svetao put kojim trebam krenuti. Iz Beograda sam se preselio u Sarajevo, vrlo teško živio u jednom sobičku u hotelu, bez prijatelja, bez novaca. Ali maštao sam o uspjehu, bio siguran da je sevdah moj život i da moram istrajati. Za šest mjeseci sam uspio da privučem pažnnju mediji i da snimim prvi album.
Koliko je Vaša iskrenost bila presudna, jer ona često razoružava ?
Tako je , posebno u vremenu lažnih ljudi koji glume, prerušavaju se, dodvoravaju, dvolični su. Ja ni privatno nisam takava osoba, uvjek sam težio iskrenosti i volim da se okružujem ljudima koji su mi slični. Divno je što kroz umjetnost mogu da ispoljim svoju istinu koju prelivam do publike. No, uvjek ističem da je tu presudan moj glas koji je dar od boga. On ide ispred mene kao oreol koji zaslijepi, zaokruži toplinom i svjetlošću koji nas obasja i pitak je jer je dio nas samih, jer se on opet vraća iskonu. To nije glas koji dolazi iz komercijalne sfere, glas koji nešto propagira. Dotakne vas samo čist glas, bez muzike, glas koji vas može osloboditi. E, to je uspjeh.
Pjevate sevdah, pišete ga, u simbiozi ste sa njim…prosto ga živite.
Danas ima puno izvodjača ovog žanra ali pravih, starih doajena je vrlo malo. Postoji razlika izmedju interpretatora sevdaha i onoga koji ga živi. Izmedju onoga ko je satkan je od njega i onoga koji ga glumi, ko je po potrebi unutra a po potrebi vani. Izadje na scenu, otpjeva repertoar i vraća se u svoj sasvim drugačiji svijet. Za mene ne postoji privatnost, ne postoji život izvan sevdaha. Ja konstantno radim na njemu i konstantno živim sa njim. Možda je zato tako duboka spona izmedju mene i publike. Zato što su oni prodrli u samu suštinu, nisu se zaledili u 50-tim i 60-tim godinama kada se sevdah spajao sa različitim žanrovima da bi se dodvoravao, napravio ekspanziju i prodor na tržište. Ovo je vraćanje iskonu, spajanje tri konfesije koji u stvari čine sevdah, kroz islamski molitveni poziv ezan, kroz vizantijsko pojanje, kroz molitveni dio Sefarda na cijelom Balkanskom prostoru.
Koliko je bitno da interpretator sevdaha ili umjetnik koji ga stvara, prodje bol i životnu patnju da bi uopšte iznjedrio taj jecaj duše ?
Sve je ipak do vas. Kolikoje bitno da imate dara da to možete prenjeti, da to možete ispjevati, toliko je bitno i da ga možete napisati. Bitno je da je to vaša autobiografska priča, da ste to preživjeli, da je dio vas samih.Toga se dotičem kroz moju knjigu koja govori o odrastanju moje majke, oca, mene, o uticaju onoga što me isnpiriše za ovo stvaranje. Moj život je imao dosta etapa, boli, iskušenja, ljudi koji su me povredjivali, osudjivali, odbacivali, ne razumijući me. Ali oni su u manjini jer su zapljusnuti talasom ljubavi onih koji me vole.
To me je klesalo, oblikovalo u osobu koja je jaka, stamena, nepokolebljiva, koja zna šta treba da uradi. Negdje sam sada smiren i siguran u sebe ali sve ožiljke prošlosti itekako pamtim i vraćam im se. Barem u ovom lirskom djelu gdje ih mogu otpjevati i gdje se ljudi mogu poistovjetiti sa njim.
Da li će Vam sve to pomoći u kreiranju lika Koštane ? Jer bliski ste u poimanju slobode, neshvaćenosti u ljubavi.
To je sinergija koja mi je sudjena od djetinjstva. Divno je što mi je Kokan Mladenović ukazao čast da budem Koštana. Da prvi put muška osoba bude taj lik koji na isti način, kao što to ja radim kroz moju umjetnost, propagira slobodu. Ona nikom fizički ne pripada, samo Univerzumu, spektralnosti umjetnosti, glasu, pokretu, muzici. Koštana u mojoj viziji i interpretaciji, završava tragedijom i to je divno. Vraća nas u antičke epske tragedije koje su nam bitne, kojima se često vraćamo. Divno je što Koštana ne odlazi sa čovjekom koga ne voli, što se žrtvuje za sve ono što ona jeste. Divno je što njena žrtva ostaje simbol ljubavi.
Koncept i vizija Vašeg stvaralaštva na koncertima prosto dovodi do katarze kod publike. Kao da se svi približe tom vašem alternativnom konceptu roda kada vas gledaju tako na sceni i kao da se, na neki volšeban način, oslobadjaju stega, predrasuda, tabua, zajedno sa vama.
To je upravo moj zadatak i moj moto, da oslobodim ljude. Na moje koncerte rijetko dolaze ljudi sa predrasudama, možda samo neki znatiželjni koji hoće da vide da li će ih naš susret promjeniti. Oni koji znaju za moj rad, za moju umjetnost dolaze rasterećeni a i ako imaju neku stegu i teret, koncert ih nekako otvori ka novom gledištu. Divno je što postoji jednistvo izmedju mene i moje publike. Mi dišemo kao jedno biće, osjećamo se a ta energija koja pulsira se zapravo spaja i množi se.
U prvom dijelu koncerta publika je uzdržana, bojažljivo prati, skeptična je, željna da vidi ko sam, od čega sam satkan, da vidi da li sam ja možda jedan uplašen čovjek ili žena na sceni. A ja na pozornicu istupam pripremljen i spreman da ih uvedem u moju priču, da ona ne bude samo moja već i njihova. Da ta tužna sudbina o kojoj pjevam bude sudbina koje se svi mi prisjećamo iz svojih života. Na kraju nastupa potpuna kulminacija uz smijeh i suze. I uz oslobadjanje.
