U atrijumu „Buća“ sinoć je održana promocija knjige poezije „Usta“ Aleksandra Gavranića sa kojim je razgovarala Jelena Krsmanović. Pjesnik za naš radio kaže da je poezija za njega neka vrsta samospoznaje.
„Usta su nastala u jednom procesu koji traje dvije godine. Pomalo pisanja, sakupljanja, sređivanja materijala. Pa, nisam htio da izdam, pa jesam htio. Sticajem okolnosti upoznao sam pjesnika Vlada Đurišića, mog sadašnjeg druga. On mi je rekao da je to dobro i da treba da se izda. Povezao me je sa nekim ljudima. Poezija je izašla po nekim časopisima, kasnije je dobila i nagradu na „Ratkovićevim večerima poezije“. Pojavio se i izdavač koji je htio da to izda. Sve se nekako sklopilo u jednu cjelinu. Naziv sam dao u jednom razgovoru sa Vladom, spontano.
Poeziju su uvijek čitali odabrani ljudi, jedan uzak krug ljudi. Neki sentimentalci, emotivci. Poezija je uvijek bila skrajnuta. Dobru poeziju čita veliki broj ljudi, samo je pitanje komunikacije. Vjerujem da poeziju čitaju ljudi od sedam do 77 godina. Poezija zahtjeva malo više strpljenja. Mislim da veliki broj ljudi žudi za poezijom. Čita se poezija.
Ja imam dobru komunikaciju sa publikom. Često mi se dešavalo na pjesničkim večerima da ljudi reaguju na moju poeziju, postavljaju pitanja, strpljivo sluša.
Ja se u poeziji osjećam slobodno da na papir iznesem iz sebe sve što se nalazi, svoje ludilo, strasti, tuge, melanholije, depresije, radosti, iščačenosti. Ulazim u neke svoje slojeve. Neka vrsta samospoznaje. Pretjerano ne vjerujem u inspiraciju. Više vjerujem da čovjek radi, čita poeziju. Kad si unutra, u umjetnosti ne treba ti inspiracija. Ja lako radim. Ne mučim se se“ – kaže Aleksandar Gavranić.
