Socijalna i zdravstvena zaštita, kao i istinska inkluzija u društvo djece i mladih sa posebnim potrebama u crnogorskom društvu još uvijek je u povojima. Pored svih inicijativa i pozitivnih pomaka, predstoji nam posvećen rad, i u smislu razvoja adekvatnih servisa, i u smislu osvještavanja i senzibilisanja javnosti, kao i propitivanja pravne regulative. Mary Borojevich, porijeklom sa Balkana, penzionisana je pripadnica američke vojske, i već 17 godina posvećena različitim projektima u cilju pomoći djeci i omladini sa smetnjama u razvoju. Inicijalno u Srbiji, nakon toga i u Bosni i Hercegovini, a od nedavno i u Crnoj Gori. Koju je odabrala i za svoju novu adresu.
RT: Glavni povod za naš razgovor nije to što ste odlučili živjeti u Boki Kotorskoj, već činjenica da ste osnovali nevladinu organizaciju Meritum, s namjerom da nam pomognete da se pozabavimo mnogim pitanjima vezanim za status i uslove života u zajednici najranjivije grupe društva, a to su djeca i mladi sa posebnim potrebama.
MARY BOROJEVICH: Istina je. Nije neobično kada bilo ko poželi da dođe da živi ovdje, prelijepo je. Ali, ja sam živjela u Beogradu 17 godina, negdje od 1999-2000-te godine. Konkretan razlog mog dolaska ovdje je bila namjera da pomognem djeci nakon rata. Dakle, nakon 17 godina rada u Beogradu, trudila sam se da nastavim svoju misiju. Takođe, tokom tih godina, proširila sam svoje djelovanje i na Bosnu i Hercegovinu. Konkretno, u Kostajnici, u Republici Srpskoj, odakle je moj djed po očevoj strani. Bili smo veoma uspješni i u Beogradu i u Kostajnici, ali sam počela maštati i raditi na tome da živim negdje gdje mi je lijepo, gdje se dobro osjećam. Kao što znate, u Beogradu i Kostajnici klima i nije baš ugodna. Dakle, kad sam ovdje otkrila, kako mogućnosti za sebe samu, tako i potrebe u sferi kojom se bavim, pomislila sam da moja nova misija, nastavak rada na pomoći djeci sa posebnim potrebama, treba da bude ovdje.
RT: Koja je pozadina ove priče? Pretpostavljam da ne ulažete vlasititi novac kako biste pomogali djeci? Da li iza vaših projekata stoji neka fondacija koja djeluje internacionalno?
MARY BOROJEVICH: Tako je. Dakle, bila sam u bordu direktora jedne internacionalne organizacije iz Hjustona u Teksasu, koja se zove Cherish Our Children International. Ta je organizacija počela djelovati pomažući djeci u Rumuniji, tokom tragičnih godina predsjedavanja zemljom i diktature Čaušeskua. Ženu koja je osnovala organizaciju, Julie Hall, upoznala sam posredstvom princeze Jelisavete Karađorđević. I organizovali smo, konkretno Jelisaveta je organizovala humanitarne događaje u cilju prikupljanja sredstava za fondaciju u San Diegu, gdje je moja američka adresa. Tada sam je upoznala, i tada me je ubijedila da dođem u Beograd kako bih pomogla. I tako sam, u stvari, inicijalno stigla u Beograd. Kako je bila povezana sa organizacijom Cherish Our Children International, pokrenuli smo Dječji centar u Beogradu. Odlučila sam da odem u Beograd i vidim svojim očima kako taj centar funkcioniše, gdje je otišao prikupljeni novac. I, bila sam veoma, veoma razočarana onim što sam zatekla. Prije svega, u Centru nije uopšte bilo djece, bilo je nekoliko zaposlenih, koji su primali neuobičajeno visoke plate. A nisu radili ništa. Nije bilo djece. Naravno, izvjestila sam o tome odbor direktora fondacije. Nakon toga su me pozvali da i sama uđem u bord direktora, te da postanem osoba zadužena za nadgledanje realizacije projekata na Balkanu. Danas više nisam u bordu organizacije. Nakon 17 godina, povukla sam se sa funkcije prošle godine i oformila svoju organizaciju. Moja organizacija, koja je takođe registrovana u Americi, zove se SNAP- Special Needs Advocacy Partners. U septembru će biti godina dana od kada prikupljamo sredstva za tu organizaciju, i sada MERITUM, organizacija koju sam osnovala u Crnoj Gori, dobija sredstva od SNAP-a.
RT: Voljela bih da sa nama, u par rečenica, podijelite detalje o svom porijeklu. Iako rođena Amerikanka, i po majci i po ocu, potičete sa Balkana.
MARY BOROJEVICH: Da. To se može vidjeti i po mom prezimenu- Borojević. To je rođeno prezime mog oca, i moje rođeno prezime. Moj djed, otac mog oca, rođen je u malom selu Poduška blizu Kostajnice na rijeci Uni. Danas je to, administrativno, u Republici Srpskoj. I upravo tamo je jedna od naših misija- imamo vrtić u Kostajnici. Taj vrtić bio je bombardovan tokom rata. Hrvati su ga nastojali vratiti u funckiju, ali nisu imali sredstava da ga obnove. Ponudila sam im pomoć, ja lično, svojim ličnim novcem, jer je to mjesto odakle su moji korjeni, silno sam željela pomoći. Rekla sam im da ću biti srećna da renoviram vrtić, ali nam, u okviru vrtića, morate dati prostor i za djecu sa posebnim potrebama. Tu sam se suočila sa veoma snažnim otporom, jer, kulturološki, ovdje nije uobičajeno da se djeca miješaju. Rekla sam im da sam svjesna toga, shvatila sam, ali ostatak svijeta, savremenog svijeta, odavno je shvatio da je inkluzija, miješanje različite djeca sa različitim potrebama, dobro za sve. Na kraju su popustili, dopustili su mi da uradim što sam naumila i kako sam naumila. Iskreno, moje srce je tamo. Veoma sam srećna što sam bila u prilici pomoći sredini, odakle potiče moj djed. A, moj djed- on je bio najdivniji djed na svijetu! Dakle, tu su moji korjeni po očevoj strani. Po majčinoj strani, naša porodica je Stepanović. Njeni djed i baka u Ameriku su stigli iz Hrvatske, iz okoline Ogulina. Tamo su živjeli u malom srpskom selu, gdje su se ljudi uglavnom bavili stočarstvom. Dakle, po ocu sam druga generacija u Americi, po majci treća. Ono što mislim da bi moglo biti zanimljivo našoj publici da čuje je da ja sama nemam djece, nemam prirodnih potomaka. Ali, osjetila sam stvarnu potrebu da se posvetim pomaganju djeci, djeci kojoj je zaista potrebna pomoć. I zapitala sam se- kome je pomoć najpotrebnija?! Slijepoj i slabovidnoj djeci? Da li da pomažem maloj djeci? Da li da pomažem tinejdžerima? Da li da pomažem djeci obezbjeđujući im sredstva za obrazovanje? Postoji velika potreba za pomoći djeci u različitim sferama. Inicijalno, nisam bila odlučna kome pomoći. A onda sam rekla sebi, kako to i inače u životu imam običaj- želim najteži izazov, želim najkomplikovaniju misiju! I zapitala se- koja je zaista najosjetljivija, najranjivija grupa najmlađih?! Za mene su to djeca sa posebnim portrebama. I to ne samo u smislu teških izazova života sa fizičkim i mentalnim smetnjama, sa kojima su prirodno suočena ova djeca, i koje je teško prevazići. Već, i prije svega, u kulturološkom smislu- prepoznala sam da je upravo osvještavanje javnosti, rušenje stigmi vezanih za ovu djecu, najveći izazov i sfera gdje će biti najteže učiniti razliku.
RT: Nažalost, a vjerujem da je situacija veoma slična ili ista u Bosni ili Srbiji, ovdje je i dalje prisutna velika stigma, kada govorimo o djeci sa posebnim potrebama i njihovim porodicama. Brojne porodice i dalje drže svoju djecu dalje od očiju javnosti, i nisu spremni da potraže pomoć, kako bi olakšali kako život svoje djece, tako i porodice u cjelosti. Djeca žive sakrivena iza vrata, kroz koja niko ne ulazi.
MARY BOROJEVICH: Sakrivena, to je prava riječ. Moram biti iskrena, na žalost je to istina. I, u tom smislu, ne vidim značajnu razliku između Bosne, Srbije i Crne Gore. Po meni, situacija je ista, i na žalost, veoma loša. Ta stigma, o kojoj govorite, veoma je prisutna. Ali, ono što me ohrabruje je ono što sam već naglasila dok sam govorila o iskustvu u Republici Srpskoj- kada nadležni kažu ne, to nije nešto što i kako mi radimo, ja se jednostavno mogu okrenuti i otići. Ali, njima je bilo veoma stalo do toga da se osposobi vrtić, nisu imali vrtić čak 15 godina. I slušajte što se događa- srednja škola, djeca iz srednje škole organizovala su akciju prikupljanja igračaka za djecu. Pomogli smo im da organizuju koncert u maloj tvrđavi, u saradnji sa vršnjacima iz Hrvatske Kostajnice. Jer, znate, djeca, mladi, adolescenti, oni ne žele govoriti o ratu, žele ići naprijed, žele biti progresivni. I, dakle, u ovom veoma malom, ruralnom selu, ljudi su prigrlili promjenu, pristali na drugačije. Prihvatili da će i djeca sa posebnim potrebama biti korisnici vrtića. Koji je i toj djeci bio potreban, jednako kao i svoj ostaloj. U Srbiji je išlo malo teže, bilo je potrebno više vremena. I zbog toga što smo bili u Beogradu. Znate da je Beograd prezauzeto, korumpirano, prljavo, ubrzano, komplikovano mjesto. Naša misija je sada u Sopotu, što je oko 70 km od Beograda. Američka ambasada nam je tamo veoma značajan partner. Imamo tamo dosta problema, činjenica je, ali smo na kraju postigli to da smo, uz pomoć ambasade, sagradili predivan i veoma funkcionalan centar u Sopotu.
Dakle, kad sam stigla u Crnu Goru, već sam imala 17 godina iskustva sa stigmom vezanom za ovu djecu. Njihove porodice, kao i društvo u cjelini, drže ih po strani, skrivaju ih, stide ih se. Posebno mi je teško bilo prihvatiti nešto što je nama na zapadu neshvatljivo- da majke ovdje imaju kompleks, osjećaju krivicu. Neopravdanu krivicu, zasnovanu na staromodnom, čak i sujevjernom uvjerenju i osjećaju da su one krive što su njihova djeca u posebnoj potrebi. Ali, ja u fokus stavljam djecu. Želim im pomoći da maksimalno ostvare svoje potencijale. Na primjer, neki od naših štićenika u beogradu danas rade u vulkanizerskim radnjama, u Mac Donaldsu. Naišli smo na ohrabrenje i pomoć od strane organizacija poput naše. Inače, ova djeca bi i dalje sjedala ućutkana u svojim kućama, gledajući televiziju, igrajući se na kompjuterima, ili slušajući muziku. A, neko od te djece moglo bi biti novi Nikola Tesla! Ko to može znati! Možda se krije upravo među ovom djecom. Jedan od ciljeva koje želimo progurati na pravi način je i testiranje, ne samo kako bismo ustanovili njihove probleme i ograničenja, već i kako bismo otkrili da li neko od te djece ima poseban talenat u nekim sferama. To je način kako uspjevam sačuvati nadu, čak i kada se suočavam sa različitim problemima sa porodicama, društvom. Ohrabrujem sebe vjerujući da je ova misija poput lova na blago, uvjerena sam da ću pronaći to blago.
Dopustite mi da nešto istaknem- zvaničnici u lokalnoj upravi Herceg Novog, gdje je započela moja crnogorska misija, bili su izuzetno susretljivi. Pomogli su nam u svakom smislu od samog početka, bili su nam podrška na svakom koraku. I želim to podijeliti sa svima, želim da ljudi to znaju. Znam da uprave imaju probleme, imamo ih i mi u Americi. Dakle, kad sam pronašla službenike koji su stvarno voljni pomoći, koja je iskreno stalo, koji mi dozvoljavaju da ih pozovem i usred noći, uvijek spremni da mi pomognu- želim se pohvaliti, želim ih pohvaliti, želim naglasiti da to postoji!
RT: U Crnoj Gori, Herceg Novi je jedna od opština sa najvećim brojem registrovane djece sa posebnim potrebama. U ovom gradu je funkcionisao dnevni centar za djecu sa posebnim potrebama. Međutim, i nažalost, od prošle godine je zatvoren zbog nedostatka prostora. Odlučili ste da upravo u tom smislu pomognete. U razgovoru sa svim institucijama koje se bave brigom o djeci sa posebnim potrebama, kao i samim porodicama, na pitanje gdje im je pomoć najpotrebnija, dobili ste odgovor da je to obezbjeđivanje prostora za dnevni centar. I, uspjeli ste. Dnevni centar biće otvoren kroz nekoliko dana.
MARY BOROJEVICH: Upravo tako. Prošle godine u novembru, 11. novembra, imali smo konferenciju u Herceg Novo mi pozvali smo sve. Pozvali smo ljekare, predstavnike opštine, ljude iz Dječjeg doma u Bijeloj, iz Instituta Igalo. Razlog tome što smo zaista trebali informacije, trebali smo uvid u potrebe zajednice. Dakle, na početku smo im rekli: Pravimo se da je Božić. I imate spisak onoga što biste željeli za Božić. Recite nam što želite! I postignut je konsenzus- svi su se složili da je najpotrebnije i najhitnije da ponovo profunkcioniše dnevni centar. Dnevni centar je radio do prošlog ljeta u odličnom prostoru, u zgradi koju je jedan divan čovjek, danas na žalost pokojni, poklonio gradu kako bi u njoj bio vrtić. Dnevni centar je bio u toj zgradi do momenta kada je vrtiću zatrebao novi prostor. To je razlog što je dnevni centar deložiran, prostor je bio na raspolaganju do momenta dok je vrtić bio na drugoj lokaciji. Rekli su mi da je vrtić imao problema u zgradi u kojoj se nalazio, te je zbog toga morao biti preseljen u objekat koji je inicijalno doniran da bude vrtić. Dakle, od prošlog jula, sva ta djeca, a trenutno imamo 14 registrovane djece, nisu imala gdje da odu tokom dana. Pomislila sam- to nije problem koji pogađa samo dijete, to je problem i za roditelje. Kako da idu na posao? Ko će voditi računa o njihovom djetetu tokom dana? Kako će dijete nastaviti sa svojim terapijama? Što je sa ostalim vidovima brige i njege koju je dijete dobijalo u Dnevnom centru? Dakle, započela sam potragu za adekvatnim prostorom. Tražila sam ujedno i kuću za sebe. I pronašla sam nekoliko stotina godina staru kamenu kuću, koju sada renoviram, u namjeri da je sačuvam u autentičnom obliku za vrijeme koje dolazi. Moj arhitekt, gospodin Boris Ilijanić, veoma obrazovan čovjek, angažovan na tvrđavi Španjola, i kao konzervator odlično upoznat sa starom gradnjom u kamenu, pomagao mi je da pronađem ono što tražim. Trebalo mi je dvije godine da pronađem kuću i krenem da radim na njenoj obnovi. Pomislila sam- mogu isto uraditi i kad je dnevni centar u pitanju. I počela sam se voziti okolo po cijeli dan. I gdje god sam vidjela natpis na vašem jeziku “izdaje se”, znala sam da to znači da je prostor namijenjen za rentiranje. Nazivala sam brojeve telefona i na mom, veoma slabom srpskom jeziku, objašnjaval ko sam i za što mi je potreban poslovni prostor. Takođe, pozvala sam direktora Dnevnog centra da samnom obiđe neke od potencijalnih prostora, jer postoje određena pravila i regulative, kada je Dnevni centar u pitanju. Npr. po registrovanom djetetu potrebno je deset kvadratnih metara prostora. Pronašli smo jedan adekvatan prostor, ali je vlasnik bio previše gramziv, nisam se mogla uklopiti u sumu koju je tražio na mjesečnom nivou. Onda smo pronašli drugi protor, koje je zaista bio savršen za ovu funkciju. Ali, na žalost, opet dolazimo do stigma o kojoj smo govorili- jedan od komšija u zgradi imao je veliki problem i pokazao veliko nezadovoljstvo već na samu ideju da u njegovoj zgradi bude ustanova za brigu o djeci sa smetnjama u razvoju. On živi tu, on je platio svoj stan, ima pravo da iskaže svoje mišljenje. Morali smo odustati. Ali, samo preko puta, u neposrednoj blizini, pronašli smo drugi prostor. I to je prostor koji smo renovirali, opremili, i ovih dana i zvanično otvaramo Dnevni centar. Pozivam vas da nam se pridružite na otvaranju, organizovaćemo pres konferenciju, i stvarno bi mi bila čast i zadovoljstvo da budete sa nama.
Ali, i dalje imamo sitnih problema. Posjetili smo staru adresu dnevnog centra, to je definitivno bio adekvatniji prostor. Ovaj novi prostor nema baštu, stari je bio pored parka. Ali, i pored toga, ovaj novi prostor je lijep, funkcionalan. I moramo znati da je to privremeno rješenje. Mi, MERITUM, imamo dvogidišnji ugovor sa opštinom da u tom roku obezbjeđujemo rentu za prostor dnevnog centra. Naravno, dio tog ugovora je i opremanje prostora, što je već završeno. Ali, ponovo naglašavam, ovo je privremeno rješenje. Mislim da je opština blizu iznalaženja konačnog rješenja, trajne adrese ovog značajnog socijalnog servisa. Ali, dvije godine su duge u životima porodica, gdje roditelji treba da idu na posao, znajući das u njihova djeca zbrinuta, da dobijaju pažnju i njegu koja im je potrebna. Da su im obezbijeđeni svi socijalni servisi, koji su im zaista potrebni. Dakle, sada imaju i prostor i osoblje. Roditelji su veoma istraumatizovani dosadašnjom situacijom. Očajni su, nakon devet mjeseci od kada centar ne funkcioniše. A, kako sam razumjela, radnici, odnosno osoblje centra nastavili su dobijati svoje plate kroz cijeli ovaj period, dok porodice nisu dobijal nikakav vid podrške. Ponavljam, ne smijem biti politična, moja organizacija je nevladina organizacija, i moja pažnja je prije svega i uvijek usmjerena prema djeci i njihovim porodicama. MERITUM trenutno ima i dva druga projekta- osnivamo senzornu sobu u Institutu Igalo. Kao što znate, njena svhra je obavljanje adekvatnih pregleda, kao i pružanje terapija djeci sa različitim senzornim poremećajima, poput autizma. To je soba sa veoma puno različite, specijalizovane opreme. A takvu sobu do sada nisu imali u Institutu, iako pružaju servis i ovoj grupi pacijenata. Treći aktuelni program vezan je za projekat NVO Kolo srpskih sestara, a tiče se djece koja nisu u potrebi za skrbi izvan svojih domova. Ali imaju određene razvojne probleme. Kroz ovaj projekat, za desetoro djece predškolskog uzrasta, obezbjeđeni su defektolog, psiholog i fizijatar koji kontinuirano rade sa njima do vremena kada su spremni da krenu u školu. I, ovaj projekat je 100% uspješan. Specijalisti pripremaju djecu, djeca postaju spremna za školu, a i nakon toga nastavljaju da ih podržavaju, kako bi bili sigurni da uspijevaju da prate nastavni program. U protivnom, svo to desetoro djece ostali bi zaglavljeni u svojim domovima, odvojeni od druge djece, izolovani od zajednice. Tako da je i ovo veoma značajan i dobar program.
Dakle, veoma sam ambiciozna i fokusirana na ono što želim uraditi, i za što imam sredstava posredstvom fondacije. Svjesna sam velikih potreba u ovoj sferi. Čula sam da vi u Tivtu čak i nemate dnevni centar za djecu sa posebnim potrebama.
RT: Istina je. Baš nedavno je lokalni parlament usvojio elaborate o opravdanosti osnivanja javne ustanove Dnevni centar za djecu i mlade sa posebnim potrebama. Inicijativa postoji već dugi niz godina. Najzad smo krenuli u realizaciju. Određena je lokacija za gradnju objekta, nadamo se da će centar biti otvoren u narednih godinu dana.
MARY BOROJEVICH: Čestitke. To je prvi korak. Ovom prilikom nudim vam svoju pomoć, odnosno pomoć moje organizacije. Nudim vam se sa svojim iskustvom, mogu pomoći savjetom, kao i konkretnom podrškom u određenim fazama realizacije tog javnog projekta.
RT: Meritum nije organizacija koja nusi samo materijalnu i logističku podršku. Namjeravate pomoći najranjivijoj skupini u našem društvu i u institucionalnom smislu. Nudite sve vidove podrške. I, iako je organizacije registrovana u Herceg Novom, namjeravate proširiti djelovanje na cijelu Crnu Goru.
MARY BOROJEVICH: Apsolutno. Upravo tako. Znate, ja sam penzionisana pripadnica američke vojske. Dakle, imam blizak kontakt sa vojnim atašeom u Američkoj ambasadi u Beogradu. I iskreno se nadam da ću takvu saradnju uspostaviti is a njegovim kolegom u ambasadi u Crnoj Gori. Kao Amerikanka koja sad živi u Crnoj Gori, svakako se moram registrovati u ambasadi. Već sam stupila u kontakt sa njima, razgovarala sam sa starješinom američke vojske, koji je vojni ataše u Podgorici. Pomogao mi je da organizujem sastanak sa pomoćnikom ministra rada i socijalnog staranja, koji je bio veoma dobronamjeran i susretljiv. Vjerujem da ćemo sarađivati. A MERITUM je ustvari akronim. Ime dolazi od ciljeva koje smo sebi postavili. To je multidisciplinarni, edukativni, razvojni, istraživački transfer uspješnih metoda. Kada me u Sjedinjenim Državama ljudi pitaju, tokom različitih programa koje organizujemo kako bismo obezbijedili sredstva za ovo što radimo i namjeravamo raditi, gdje idu ta sredstva, a Amerikanci su, u principu, veoma darežljivi. Kada čuju gdje je otišao njihov dobrovoljni prilog, kada vide rezultate našeg rada, veoma su srećni i zadovoljni.
RT: Da li se upoznati sa činjenicom da u Crnoj Gori imamo dvije asocijacije udruženja roditelja djece sa posebnim potrebama?
MARY BOROJEVICH: Nisam to znala. Meni se uvijek čini, a to je problem moje ličnosti, kao i iskustva, da mogu i trebam gurati svoje ciljeve sama. A to, svakako nije istina. Potrebna mi je pomoć, potrebni su mi savjeti. Na kraju krajeva, kulturološki ne mogu da razumijem u potpunosti sve situacije koje se nameću. Iako su moji baka i djed odavde, iako me za vašu zemlju vežu korjeni, ja sam i dalje rođena Amarikanka, sa potpuno drugačijim navikama i shvatanjima. I, može se desiti da nenamjerno nekoga i povrijedim u svojim dobrim namjerama. Stoga sam veoma pažljiva u svim koracima koje preduzimam. I pasionirana u svojoj misiji. Posebno stoga što imam iza sebe uspješne projekte i znam da mogu napraviti razliku. I znam da vaše društvo može biti bolje, bogatije ako povedemo računa o ovoj djeci. I ne samo djeci. Nego i ostalim osobama sa posebnim potrebama. Neko je u vašem zakonu stavio uzrast od 27 godina! Zašto 27?! I što, navršite 27 godina, i od tada nemate nikakvu podršku. Do kada? Do 65-te, kada možete dobiti servis podrške starijim osobama. U međuvremenu ste zaboravljeni. A ne možemo zanemariti ni činjenicu da su brojne od tih mladih osoba, iako su navršile tu 27.godinu, mentalno ili fizički na nivou sedmogodišnjaka ili dvanaestogodišnjaka. Što ćemo sa njima? Oni su zaboravljeni. Dakle, želimo i za tu grupu ljudi, koja definitivno treba podršku, osmisliti programe podrške. Moram biti oprezna, jer želim pomoći svim kategorijama sa posebnim potrebama. I to ne samo u smislu obrazovanja i zdravstvene zaštite, već i u smislu istinske inkluzije u društvo. Prije godinu dana, uočila sam bilbord. Bio je ispisan ćirilicom, nisam baš razumjela. Ali na bilbordu je bila slika autobuskog stajališta. Padala je kiša, na stajalištu je bila natkrivena klupa. Ali, ljudi nisu sjedali na natkrivenoj klupi. Stajali su na kiši i čekali bus. A zažto? Zato što je pod nadstrešnicom stajao čovjek u invalidskim kolicima! Niko nije želio stajati pored njega, kao da ima neku zaraznu bolest. Bio je to dobar bilbord. Koristan i za mene da shvatim da i danas, u savremenom svijetu, kod ljudi postoje predrasude, postoji strah. Čak i ne mislim da je to strah, koliko neupućenost. Stoga program poput vašeg, razgovori, konferencije, potrebni su u što većoj mjeri, kako bi ljudi dobili informacije, kako bi shvatili. I prepoznali ulogu društva u obezbjeđivanju podrške ovim osobama. Znate, u Americi, najbolja mjesta na stadionima su za osobe sa posebnim potrebama. Najbolja mjesta u bioskopima su za osobe sa posebnim potrebama. Restorani- pa zatvorili bi ih istog trena kada ne bi postojali toaleti za osobe sa posebnim potrebama. U našim školama- djeca su sva zajedno. Moraju biti zajedno. To nije pitanje. Djeca kao djeca, naravno da su u startu radoznali, možda malo i uplašeni. Ali, za samo nekoliko nedjelja, postaju prijatelji. Nakon nekog vremena, zaboravaljaju mane i smetnje, vide samo još jednog od svojih prijatelja. A upravo rad na svijesti najmlađih, rad sa najmlađima, to je način kako da vaše društvo napravi značajan iskorak u ovoj sferi.
RT: Hvala vam na činjenici da ste došli sa tako plemenitim ciljem, hvala vam na svemu što radite za najranjiviju skupinu svakog, pa i našeg društva- djecu sa posebnim potrebama. Uvjerena sam da će biti prilike da ponovo razgovaramo. I podijelimo sa slušaocima informacije o uspješno realizovanim projektima.
MARY BOROJEVICH: Hvala vama. Zadovoljstvo je moje. I ne samo zadovoljstvo, nego i zahvalnost. Privilegija je biti ovako dočekan, na ovaj način primljen u društvo. A vi ste me dočekali izuzetno otvorenog srca i hvala vam na tome. I družićemo se sigurno još u budućnosti. Biće mi zadovljstvo podijeliti sa vama iskustva koja tek dolaze.
