U prepunoj sali Centra za kulturu Tivat, sinoć je odigrana pozorišna predstava „Čuvari tvog poštenja“, autorski projekat Borisa Liješevića u produkciji Gradskog pozorišta Podgorica. Sudeći po aplauzu koji je podarila ansamblu nakon izvođenja, tivatska publika je nepodijeljena u utisku da im je CZK na Svjetski dan pozorišta podario pravu pozorišnu deliciju.
Izvođenju predstave prethodilo je čitanje pisma poslanice, čime se od 1962.godine obilježava 27.mart, Svjetski dan pozorišta. Ovogodišnje, pismo je francuske glumice, Isabelle Huppert, pročitao je glumac Emir Ćatović, a predstava koja je uslijedila svojim porukama podržala je obilježavanje velikog datuma u svjetskoj kulturi. Jer, upravo je opservacija i kritika aktuelnog trenutka crnogorskog društva bila prilika da se još jednom podsjetimo značaja i moći pozorišne umjetnosti da utiče na društvene tokove. Osvještavajući, upozoravajući, otvoreno kritikujući.
Jedan od vodećih reditelja regiona ideju za ovaj projekat pronašao je u stihu crnogorske himne, a predstava se bavi savremenim društvenim okolnostima i vrijednostima. Predstava “Čuvari tvog poštenja” okupila je gotovo čitav ansambl Gradskog pozorišta – Dubravka Drakić, Božidar Zuber, Emir Ćatović, Branka Femić, Željko Radunović, Katarina Krek, Ivona Čović-Jaćimović, Sanja Popović, Pavle Ilić, Branko Ilić i Simo Trebješanin. Pored reditelja Liješevića, u autorskom timu su Rambo Amadeus, Gorčin Stojanović, Tijana Todorović i Stela Mišković.
Predstava, koja je premijerno izvedena 18.februara u matičnoj kući, oduševila je tivatsku publiku. I sami glumci izuzetno su zadovoljni. Sudeći po riječima Ivone Čović Jaćimović, ansambl je jednako uživao u stvaranju predstave, koliko uživa u njenom izvođenju. „Sve ono što se nas tiče, i samog momenta i okruženja, društva, sistema u kojem živimo, to je nama zanimljivo da radimo. I glumački, i privatno da se bavimo razgovorima na te teme. Jer, tu smo da kritikujemo i da ovo naše društvo pobodrimo da budemo bolji nego što jesmo. I, naravno, ako možemo putem kulture i preko scene, ko ima sluha za to, da to vidi, da to čuje, da to dopre do njega, da se bavimo nekim promjenama na bolje u našem sistemu“- istakla je Čović.
Gdje je to poštenje, svojevrstan kult crnogorskog društva? Da li se izgubilo u tokovima savremenog života, ili negdje prikrilo i čeka ga se čuje njegov glas? Pavle Ilić voli vjerovati da nije sve izgubljeno: „Prije ćeš vidjeti nevaspitanog čovjeka, nego vaspitanog. Prije ćeš vidjeti neku, uslovno rečeno, džukelu, nego nekog ko je pošten, vrijedan, radan u ovo današnje vrijeme. Oni su nekako primjetniji u društvu. Zato kažem- mislim da tog poštenja ima više nego što možda nekad mislimo da ima. Ali, sigurno, neuporedivo manje nego što ga je bilo.“
Ova predstava je dobar primjer kako pozorište, kroz komične interpretacije tragičnih situacija, uspijeva da dopre do publike. Da je zamisli, da je natjera da propita svoj smijeh, svoju reakciju na zbilju koja je sve, sem komična. Liješević, jedan od začetnika modernog teatra na crnogorskog pozorišnoj sceni, uspio je da vjerno prikaže moralno posrnulo društvo. Gdje, posebno kroz osvrt na obrazovanje, sa istim glumcima u ulogama roditelja i djece, dolazimo do porodice, kao ćelije društva. Kao nukleusa koji je u prošlosti uzdizao crnogorsko poštenje na pijedastal kulta. A oči „najvećega“ Crnogorca, koga citiramo i u koga se kunemo, Njegoša, posmatraju kako izvrćemo njegove najistinskije poruke.
