Piše: Mašo Miško Čekić
Etnološka istraživanja sprovedena sredinom XX vijeka, bez obzira što nijesu obuhvatala cijelu Boku Kotorsku, bila su od izuzetnog značaja za proučavanje kulturno – istorijske prošlosti jednog od najpoznatijih zaliva na svijetu. Istraživanja je sproveo tim stručnjaka Srpske akademije nauka i umjetnosti u saradnji sa tada nadležnim crnogorskim institucijama i svesrdnu pomoć lokalnih uprava i mještana Boke Kotorske. Narodni običaji, kao dio istraživačkog zadatka, posebno su bilježeni i analizirani u dijelu Kotorskog zaliva i to u mjestima Dobrota, Muo, Prčanj i Stoliv. Nijesu zanemarena ni mjesta u Tivatskom zalivu, na Vrmcu i Luštici, ali su bila nešto manjeg obima.
U svakom slučaju, ta su istraživanja imala poseban značaj s obzirom da se u prvoj polovi XX vijeka gube brojni običaji. Stanovništvo napušta sela i manja mjesta, ubrzani način života koji je nametnula pojava industrije, razvoj saobraćaja i napuštanje poljoprivrede doprinose nestajanju kolektivnih i porodičnih tradicionalnih tekovina i vrijednosti. Dio ostavštine prošlosti sačuvan je u memoriji starijih stanovnika i upravo su oni dali veliki doprinos uspjehu ovog istraživanja. Tako su, bar neki od običaja sačuvani u naučnim radovima koji predstavljaju osnov za dalja istraživanja i analize.
Mada se istraživači nijesu bavili gastronomijom, kao dijelu nematerijalnog bogatstva predaka, ipak se danas mogu 
donositi dosta vjerodostojni zaključci o ishrani Bokelja u prošlosti, pošto su na više mjesta pomenute ratarske i ine poljoprivredne kulture, značaj stočarstva, vinograda, maslinjaka i ribolova u životu mještana. Vjerskim tradicijskim svečanostima, svadbama, imendanima, slavama, sahranama i drugim običajima koji, pored ostalog, podrazumijevaju pripremu i posluženje hrane, dat je naročiti značaj, uz pominjanje jela za posebne prilike, kakva je proslava Uskrsa.
Opšti bokeški uskršnji običaj je omašćeno, ofarbano, pisano ili šareno jaje, u zavisnosti u kom ste dijelu Boke Kotorske. Najčešće se jaja
” maste ”, najrjedje su to pisanice, kako su ih zvali Muljani. Blagoslov uskršnje košare u crkvi takodje je bokeška uskršnja poveznica, ali je sadržaj košare različit od mjesta do mjesta. U njoj su jaja obavezna, a pored njih, mladi luk, so, sir, pogača i vino se najčešće pominju. Istraživači nijesu zabilježili tradiciju izrade pince, ali je pogača kod starih Bokelja svakako obilježje Uskrsa. Pogači se dao veći značaj u odnosu na pincu, jer je ona mladjeg datuma, donijeta u Boku iz Venecije, a zamijenila je tradicionalnu pogaču na uskršnjem stolu. Umjesto pince, zabilježeno je da su se na Prčanju i u Dobroti pravili naročiti uskršnji kolači zvani ” karuklje ”. Naziv tog kolača potiče od italijanske riječi carrucola – točak. Naziv sasvim prikladan, s obzirom da je riječ o okruglom kolaču, najčešće rađenom u obliku okrugle pletenice, ali i po porijeklu. Istražujući, došao sam do zakljućka da je karuklja zapravo bokeška zamjena za uskršnji pulješki kolač carrucolo!
Veze Kotora odnosno bokeljskih pomoraca i trgovaca sa Apulijom veoma su stare, a prvi sačuvani arhivski dokumenti o trgovačkim vezama i saradnji datiraju iz 1195. godine kada se kotorski pomorci u Apuliji oslobađaju pristanišne takse i putarine. Upoređivanjem bokeške i pulješke kužine nalazimo dosta sličnosti koja uostalom karakteriše sve male kužine ujedinjene u veliku i značajnu Mediransku kuhinju. Nešto od osobenosti pulješke kužine svakakoda su pomorci donijeli u Boku, a vjerujem i recepturu za uskršnji kolač. U vrijeme kada je stigla karuklja, sasvim sigurno nije postojala podatna i mirišljava pinca, pa je nekom mornaru, okrugla pletenica u kojoj je ” zarobljeno ” jaje, bila delicija koju valja spraviti doma za tako značajan praznik kakav je Uskrs. Po dobroj, staroj navici, Bokelji nešto moraju promijeniti po svom, pa se kolač umjesto karukolo nazvao karuklja . Slično je – ma nije isto!
Proučio sam dosta toga o uskršnjim mediteranskim kolačima i čini mi se da je pulješki carrucolo autohtoni kolač, omeđen lokalno i u Italiji. Istina, našao sam još nekoliko malih okruglih uskršnjih kolača, kao što je taralli iz italijanske pokrajine Kalabrije, ali se ipak radi o drugačijim kolačima . Sem Dobrote i Prčanja, karuklja se pravila u Gornjoj Lastvi, Gornjem Stolivu, Bogdašićima i još nekim mjestima, ali su taj običaj i izvorna receptura zauvijek izgubljeni. Ipak, uz pomoć sjećanja na priče naših baka i puljeških receptura, uspio sam ispeći bokešku karuklju. Iz naučnih radova znamo da je riječ o okruglom, šupljem, svakako slatkom kolaču oblika sličnog starom koromanu. Pa, ako moja receptura i nije iz kužine naših brababa, potakuće prisjećanje na neko zaboravljeno vrijeme kada su ondašnja djeca, naši preci, čekala čitavu godinu da se oslade ne preslatkom, dosta suhom delicijom od bijelog brašna! Njima u čast i zahvalnost zamijesite karuklju pred Uskrs i proslava velikog blagdana biće drugačija. Uostalom, zar uskrsnuće nije prilika za posebnu vezu sa precima.
KARUKLJA – RECEPT
Potrebno je:
1 kg brašna
15 dag cukra
2 jaja
2 dcl mlijeka ( količina po potrebi )
2 dcl maslinovog ulja
1 saketić praška za pecivo
Priprema:
Od svih sastojaka zamijesite čvrsto tijesto, zamotajte u prozirnu foliju i ostavite 15 minuta. Tijesto podijeliti na dva dijela i od svakog napravite po tri okrugle trake dužine 40 do 50 cm. Tri trake upletite u pletenicu i sastavite ih u obliku kruga. Na mjestu spajanja stavite kuhano jaje i upletite ga uz pomoć malo sačuvanog tijesta. Peciti na 180 stepeni oko 35 do 40 minuta. Pečeni kolač uvaljajte u samljeveni cukar ili premažite glazurom od cukra i soka od naranče.
