“Postoji kod publike potreba da se o toj poeziji šuška i priča”, kaže dramska umjetnica Varja Đukić o svojoj ideji da postavi poetsko-muzičku predstavu o poljskoj poetesi Vislavi Šimborskoj, dobitnici Nobelove nagrade za književnost 1966. godine
“Malo o duši”, novu predstavu tivatskog CZK, čija je premijera najavljena za srijedu, 24. maj u Tivtu, glumica je adaptirala i režirala. Rame uz rame s tivatskom kućom su Zetski dom Cetinje i Ratkovićeve večeri poezije Bijelo Polje, uz podršku Poljske ambasade za autorska prava.
Varja Đukić, izražavajući zadovoljstvo što radu u Tivtu, o svojoj inicijativi da ovaj komad izađe na scenu kaže:
“Predstava je vezana za svijest da je jako važno govoriti poeziju i interpretirati pjesnička djela zato što se, nažalost, sve to nalazi u brojnim knjigama, negde na portalima, Internetu, ali sve manje čujemo te stihove i te riječi. Poezija Vislave Šimborske je gotovo novi krug u toj interpretaciji, koju sam radila. Od poetskih djela prije toga sam radila Marinu Cvetajevu, Danilo Kiš je takođe vezan za to, a Šimborska je došla iz ideje, koja se vezuje za druge događaje, iz stvarnosti, gdje je mnogo osoba prije deset – dvanaest godina, kada sam osnovala knjižaru “Karver”, došlo sa njenom poezijom. Imam mnogo knjižica raznih izdavača na osnovu knjige “Trenutak”, koju je ona napisala i koju je objavio KOV- Književna opština Vršac u prevodu Biserke Rajčić, na osnovu čega je ova predstava i nastala. Postoji i ta vrsta potrebe da se njena poezija podjeli, da se o njoj šuška i priča i to kod većeg djela ženske čitalačke publike u različitom dobu i uzrastu. Znate, kažu da žene više čitaju, ali su nekako nesigurnije, s obzirom na to da ne uspiju onoliko koliko bi željele. Ta čitalačka publika je brojna, ali naravno da nije isključivo ženska i naravno da nema granica, kao što ni poezija, ni književnost nema pol.
Ovo je izbor trinaest, četrnaest njenih pjesama iz te zbirke i ja sam došla na ideju da to radimo zajedno kompozitorka Nina Perović, vasa sjajna mlada sugrađanka, violinistkinja Ana Rašović i ja. Zanimljiva je ta dimenzija suodnosa u poeziji zato što je ritam i zvuk uvijek sastavni dio stiha. Jednostavno nijedan stih ne postoji bez ritma. Ono što imaju mnogi pjesnici i pjesnikinje, to je ta ritmičnost i melodičnost. Ono što se nalazi u riječima i samom jeziku je to što zvuči iz poezije, to je sam izbor.”
Na pitanje da li je za izbor Šimborske zaslužna činjenica da je riječ o jednoj od najvećih pjesnikinja 20. vijeka, ili njena lična priča, ili možda ritmičnost njene poezije, glumica i rediteljka odgovara –sve zajedno!
“Ona je ime koje zvuči, koje je poznato, ali ne kao ime, nego po poeziji. Možda kad bi se radila anketa, pa ljudi govorili koju poeziju poznaju, koje pjesnike… poezija je naša lična svojina, nesvjesno se često pozivamo na mnoge stihove i kad ih ne izgovorimo, ne moramo ni reći da smo na njih pomislili. Tako da je to sve zajedno. Ona je bila jedna od rijetkih pjesnikinja, doživjela je duboku starost, a Nobelovu nagradu je dobila nakon duge biografije, koja je bila jako diskretna i decentna, a počela je da piše 1943, u vrijeme Drugog svjetskog rata i prvu zbirku je objavila 1945.”
U planu je da predstava bude izvedena na Ratkovićevim večerima poezije u septembru, a u Zetskom domu u oktobru. O saradnji produkcijskih kuća, kao i o tivatskim scenama i pozorišnoj produkciji Đukić kaže:
“Trebalo bi imati na umu da takva vrsta saradnje u samom startu obezbijeđuje mogućnost da i publika zna da su to stvari koje su zajedničke, znači ako je nešto nastalo u CNP-u, ne znači da je to samo za CNP, ili ako je nastalo u Zetskom domu, da je to samo za Cetinje. Mislim da je lepo da se zna da je ta razlika između tzv. centra i tzv. potpuno pogrešna, a pogotovo ovde ne treba govoriti o periferiji, jer Tivat ima sjajnu pozorišnu tradiciju. To je dvostruko, jer je ima i kao scena, zatvorena i kao otvoren prostor, što je rijetko na ovim našim prostorima, pa i šire, čini mi se na samoj obali. A ona nije proistekla iz nekog institucionalnog oblika klasičnog za nacionalni teatar, kao što na primer imaju Split i gradovi u Hrvatskoj, koji su i opera i balet i tako dalje, a mi to nemamo. Tivat je uspeo da oslobodi prostor i za produkciju i to mislim da je najveći podvig. Te produkcije ne izgledaju institucionalizovano, ali su kvalitetne i istovremeno otvorene. Za publiku je takođe važno da osim što prate ono što je tu, stalno prate i produkciju drugih teatara i prostora, a mislim da i tu Tivat prednjači.”
Iako je, po njenim riječima, naporno i interpretirati i režirati, razgovor završavamo u duhu očekivanja Varje Đukić da će u tom poduhvatu istovremenog bivanja spolja i unutra uspjeti, zajedno sa svojim saradnicama, što ćemo ubrzo vidjeti na sceni Centra za kulturu.
