Stvaranje jednog slikara može se pratiti od njegovih prvih traganja i poteza, a Vladimir Jovićević njih je započeo u svom rodnom gradu. Njegovi učitelji u Školi crtanja i slikanja CZK Tivat bili su akademski slikar Ljubomir Popadić i akademski vajar Momčilo Macanović. O svom bivšem učeniku, sada profesoru crtanja na Akademiji umjetnosti u Firenci, koji je Tivćane počastio svojom prvom samostalnom izložbom, jer se ovdje osjeća doma, Popadić kaže:
„Sjećam se kad je Vladimir došao, sjećam se i kad je otišao od nas. Njegov talenat je bio izrazit, a mi smo prepoznavali kod naših učenika ono što nose u sebi, pa smo to potencirali. Čak sam ga, kad je otišao u Italiju, savjetovao da upiše neku akademiju, u kojoj se gaji realizam, jer on za to ima senzibilitet. Učio je osnove crtanja i slikanja od mene i kolege Macanovića i naučio sve što treba, a tamo je dobio dobre instrukcije da se izgradi kao dobar slikar. Naravno da će još učiti, jer se još uvek razvija, ali je evidentno, gledajući slike koje je izložio, da je riječ o jednom vrhunskom talentu, koji će ostaviti pečat u slikarstvu, ne samo ovog područja, nego sigurno i šire. U Italiji je već 11 godina, radi u Firenci, gdje je primećen, tako da ne sumnjam u njega ni malo.“
Momčilo Macanović ističe: „Vlado je bio možda najozbiljniji kod nas u školi i drago mi je što je završio Akademiju u Firenci, koja je ozbiljna škola i zadržala je tradiciju ozbiljnog rada i pristupa. Vidi se da je naučio zanat, pogotovu na radovima sa akademije, studijama, portretima, crtežima. Vrijeme koje je pred njim je vrijeme da se gradi umjetnost. Lubarda je govorio da je svako talentovan do tridesete godine, a od tridesete treba nešto stvoriti. Ovo što je Vlado uradio je veoma dobro, a meni se posebno, osim radova sa akademije, sviđaju mali portreti, krokiji u ulju, zabilješke…Samo treba da nastavi da se nadograđuje i da stvara svoje slikarstvo i poetiku.“
Školu crtanja i slikanja u Tivtu završila je i akademska slikarka Hana Mirkov i mnogi drugi polaznici, koji su, ako ništa drugo, naučili vrijednost slikarstva i da ga gledaju na pravi način, a neki od njih posvetili su se bliskim oblastima. Godišnje izložbe polaznika bile su male fešte u galeriji Buća, koje su izazivale posebnu pažnju javnosti. Vrijeme je pokazalo da se u školi ozbiljno radilo i da bi otvaranje slične škole itekako bilo poželjno za neke nove klince, kakvi su nekad bili Vlado, Hana, Miško, David, Miho.
