Ronilac, monumentalni rad svjetski afirmisane skulptorke, Carol Feuerman, uspješno balansira na svojim rukama na mulu 1 u Porto Montenegru, gledajući u hriziont i danima ispraćajući sunce iz Tivta. Njegova autorka je zadovoljna kako on odražava njenu umjetničku viziju i misiju i to je podjelila sa nama u emisiji Radio suncobran.
Odakle potiče ta Vaša opsesija vodom, plivanjem, vodenim sportovima ?
Tokom mog rada sam obradjivala pet različitih tema. Radila sam skulpture na temu odnosa i veza i one su sada izložene na Murano ostrvu. Takodje ronioce i skakače, kao i plivače koji izazivaju najveću pažnju publike. Sve je počelo 1981. kada sam ugledala neku ženu koja izlazi iz vode, onako snažnu, ponosnu , jaku. Izgledala mi je kao da može da uradi šta god poželi. Žene se oduvjek bore i zalažu za svoja pravo da budu jednake. I sama sam kao mlada, samohrana majka bila uplašena hoću li izdražati, hoću li uspjeti sama sa svojom umjetnošću. A kada sam ugledala tu ženu kako izlazi iz bazena, tako snažnu i odlučnu, bila sam impresionirana i tada sam i napravila svoju prvu skulpturu- Plivačica. Malkolm ju je odnio na ostrvo Fidži i niko nije znao da je to moje djelo. Potom su mi iz galerije naručili još dvije skulpture i tako je sve krenulo.
Zašto dominiraju baš ženske skulpture ?
Ja sam uvjek uz žene a inače sam u Odborima mnogih organizacija za pomoć ženama. Na osnovu sopstvenog iskustva dobro razumijem kroz šta sve žene prolaze i sve te utiske i priče kazujem kroz moje “Plivačice”. To su priče o balanasu izmedju karijere i porodice, izmedju ličnog i poslovnog , to su priče o zlatnoj sredini i harmoniji.
Zašto su Vaše skulpture uvjek tako spokojne, mirne i drže zatvorene oči ?
Čini mi se da kad publika gleda u skulpturu koja drži zatvorene oči da se tada osjeća udobnije i prijatnije. I da se onda lakše projektuje kroz nju. Projektuje sebe, svoje priče, dogadjaje, postaje interaktivni učesnik moje umjetnosti. Stoji, posmatra skulpture i sam sebi daje odgovore na pitanje šta sam htjela da kažem svojim djelom. Osim toga moja Sirena, na primjer, predstavlja sve te brojne nesrećne emigrante koji plivajući traže svoj spas.
Po mnogo čemu ste jedinstveni u svojoj umjetnosti i po mnogo čemu prvi u svijetu . Šta vas sve to izdvaja od drugih?
Jesam , jedina sam na svijetu koja radi skulpture u vodi, koja radi hiperrealizam u eksterijeru. Jedina sam koja koristi bronzu u kombinaciji sa drugim materijalima i čiji radovi mogu biti izlagani spolja upravo zbog takvog spoja materijala.
Kakve sve to kombinacije materijala pravite ? Ima ih i tradicionalnih ali i vrlo modernih .
Aktivno kombinujem čelik, bronzu i smolu sa nekonvencionalnim – poput zvuka, vode, svjetla i video zapisa. Za mene je taj fizički proces samog stvaranja najuzbudljiviji i važniji od samog rezultata. Prodaja me ne zanima mnogo, ja čak ne znam ni cijene mojih radova. Biti u procesu, to je izazov, to je pravi doživljaj. Isprljati ruke bojom, osjetiti bronzu, aluminijum, glinu, isprobavati i istraživati razne materijale. Pikaso je to medju prvima, počeo, nije se držao samo onoga po čemu je postao planetarno poznat. Istraživao je u materijalima, tehnikama, u temama. Slikao je Gerniku, govorio o ratu ali i o mnogim drugim stvarima. On i drugi veliki umjetnici koji su slično radili su mi podstrek da se i sama oprobam u različitim oblastima i temama.
Skulptura Ronilac, sa ovakvim dimenzijama , sigurno iziskuje dugotrajni rad na njoj. Koliko Vam je vremena trebalo da bi ona dobila konačnu formu ?
Osam godina. Na stotine ljudi je pomagalo na njenoj realizaciji ali samu skulpturu sam pravila ja. Pomagali su kasnije i inžinjeri, statičari. Sin mog muža je napravuo pijadestal i osmislio kako će sve to stajati. Svaka šaka, zglob skulpture je dužine 15 cm. Ni Mikelandjelu nije uspjelo da skulpturu od dvije tone postavi na šake od samo toliko centimetara.
Za tako sitnu i nježnu ženu to je ipak težak rad.
Sve što je potrebno za umjetnost je ipak samo san i mašta.
Da li materijali koje koristite prate Vašu ideju ili joj se nekada možda i suprotstave ?
To nije moj problem, o tome misle drugi u mojoj velikoj ekipi. Moje je da umjetnički razmišljam .
Kako publika reaguje na Vaš skulpturni hiperrealizam, čiji ste začetnik zajedno sa Hansonom i De Andreom, Feuerman?
Mada sam prepoznata po tom pravcu koji smo pokrenuli 70-tih godina 20. vijeka, ova skulptura u Tivtu nije radjena u hiperrealizmu. Ali skoro sve ostale jesu. Mislim da ljudi dobro reaguju na njih upravo zato što lako mogu da ih razumiju i da se poistovjete sa onim što je njima predstavljeno. I umjetnička publika i običan narod i djeca. Jednostavno, emocionalni sadržaj mojih radova se lako “čita” kao i ta priča o ljepoti vode.
Imamo utisak da ova Vaša skulptura prosto pripada prostoru Porto Montenegra.
Uparvo tako, moja skulptura nosi naziv Plivač a ovdje je sve u znaku vode, mora , plivanja. I brodovi su tu, fontane sa vodom koja se sliva niz kamen. Sve što ja želim da predstavim je tu , na jednom mjestu.
Kako Vam se dopada postavka ostalih skulptura u ovom naselju ?
Zaista su predivne i mislim da je odlično što ljudi koji ovdje šetaju mogu da uživaju u umjetnosti jednako kao i u ljepoti arhitekture ovog naselja i divnog prirodnog okruženja. Jer umjetnost je univerzalni jezik i čini da ljudi različitih kultura bolje razumiju jedni druge.
Jedna Vaša postavka je dio ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala. Gdje ste još sve izlagali ?
Da, moja postavka “Lične konstrukcije – otvorene granice” je na ovom bijenalu, ali do sada sam već 5 puta tamo izlagala. Sem Italije, imala sam izložbe u Rusiji, Norveškoj , Švedskoj, Engleskoj, Francuskoj, SAD… mogu reći zapravo da sam obišla cijeli svijet , sem Južne Amerike.
Na koju skulpturu ste posebno ponosni ?
To je svakako Sirena. Jedna je u Veneciji druga na ostrvu Kapri, na Piaceta de Capri, i gleda na Napuljski zaliv. Tu skupturu ljudi stalno obilaze …i ljube je. Ona šalje poruku mira i spokojstva ali i borbe za preživljavanje, koja je tema današnjice.
Vaši radovi se nalaze u privatnim kolekcijama širom svijeta. Ko je njihov najpoznatiji kupac ?
Volim da upoznam sve moje klijente, baš kao i oni mene. Jer u svakoj skulpturi je dio mene i postoji neka veza sa svakim ko kupuje moj rad i posjeduje ga. Na primjer, Hilari Klinton dobro znam i posjećivla sam je dok je bila prva dama. Ona posjeduje moje radove, zatim porodica Kisindžer, Norman Brahman, Malcolm Forbes, car Japana i neki drugi kraljevi i kraljice, privatni kolekcionari itd. Postoje i sasvim obični ljudi koji vole moj rad, obilaze skulpture , gledaju i ponešto kupe. I dobro je da znam da svuda ima onih kojima se svidja moja umjetnost jer to me podstiče da nastavim da radim. Sada mi treba neki kolekcionar iz vaše zemlje , jer još uvjek nemam klijente odavde.
Koju poruku upućujete svijetu Vašom umjetnošću ? Koja je, inače, misija Vas umjetnika ?
Mi imamo obavezu da svojim jezikom izražavanja ispričamo priče o svemu što uočimo i da uključimo ljude u naš sistem vjerovanja. Da govorimo kroz svoja djela o svemu što se dešava, o stvarima o kojima mislimo i koje volimo. Svi možemo biti umjetnici, jer je polovina našeg mozga zadužena za kreativnost i stvaranje. Možemo biti umjetnici npr. u kuvanju ili u bilo čemu što sa ljubavlju i optimizmom kreativno radimo. Kroz takvo predano djelovanje , postajemo dio svijeta i možemo da ga mijenjamo.
