Piše Marijana Mišić Škanata
„Sjećam se mojih prijatelja, koji su u velikom broju došli, iako sam tad bio i mlad i nisam imao publiku. Uglavnom su to bili prijatelji, rodbina i svi oni koji su me podržavali tada i nastavili do sada. Sjećam se i otvaranja izložbe i koktela gore iznad ulaza u kompleks Buća. Od tada sam trideset godina vezan i za taj prostor i za Tivat kao grad. Ovdje sam osnovao porodicu i tu mi je centar iz kog uvijek odlazim i u koji se uvijek vraćam. Ja mislim da je moj jubilej i mali jubilej za grad, jer govori i o meni i o gradu“, prenio nam je sjećanja o svojim počecima i svoja osjećanja Ljubomir Popadić.
Svoju prvu samostalnu izložbu tivatski slikar imao je jedne septembarske večeri prije trideset godina. Postavkom u galeriji Buća 1987. umjetnik je svojim sugrađanima predstavio apstraktne slike. Nekoliko izloženih radova viđeno je već na njegovoj diplomskoj izložbi na Akademiji u Novom Sadu godinu dana ranije. Umjetnik se kasnije sve više okreće figuraciji i polazi u svoju „Potragu za izgubljenom slikom“.
„Bilo je to nešto sasvim drugačije od onoga što sada radim, čovjek ima pravo da se mijenja. Dobar dio tih slika, one značajnije komade čuvam iz nostalgične potrebe da se vratim u prošlost. Dok ih posmatram, sjećam se i akademije i tih prvih koraka.“
U ateljeu u ljetnikovcu Buća, slikar već godinama stvara, malo iznad prostorije u kojoj je prvi put izlagao, ističući da ko zna kako bi se njegova karijera razvijala da nije bio vezan upravo za to mjesto:
„Veći dio mog umjetničkog života vezan je za taj ljetnikovac, tu sam proveo dane i dane stvarajući, razmišljajući. Ima taj prostor nešto pozitivno, što nagoni na kreativno, vjerovatno će to posvjedočiti i moje kolege. Bog zna kako bi se sve ovo razvijalo i u kom pravcu bih ja krenuo da nisam bio vezan za taj prostor.“
Popadić je od svoje prve imao dvadesetak samostalnih izložbi, a platna su mu izlagana i u Americi i Rusiji. Stasao je u jednog od najcjenjenijih crnogorskih savremenih slikara, a prepoznatljiv je po posebnoj atmosferi, inspirisanoj starim bokeljskim motivima:
„Tematski to jeste vezano za okruženje, što mi je dato da gledam, a u suštini, trudim se da sve predstavim na jedan umjetnički način, da ne bude puka predstava, ili bukvalni prikaz, nego da sve to ima jednu umjetničku notu, da bude prepoznatljivo i da oslikava i suštinu onoga što želim da prikažem.“
Popadić često putuje na razne umjetničke kolonije u zemlji i inostranstvu, pa je i poslije našeg razgovora otišao na jednu od njih, „Monte Rosu“ na Ivanovim Koritima:
„Kolonije služe da se malo i odmori od ateljea, da se podruži sa prijateljima i da se upoznaju neki novi krajevi. To je dobro, upoznaju se i novi ljudi i razmijene iskustva.“
Poslednju samostalnu izložbu Popadić je imao prije dvije godine, opet u galeriji Buća. Povodom jubileja, u ovoj godini nije pravio izložbu, ali je priprema za narednu godinu u našem gradu i kaže da je u međuvremenu sazrelo dosta novih ideja i radova.
Ako kroz njegove radove, kako je to zapisala istoričarka umjetnosti Lucija Đurašković, „prepoznajemo onaj skriveni osjećaj tuge i nostalgije za nečim davnim, što smo neoprezno izgubili…i što nas danas, kroz uzvišenu ljepotu, prisno priziva i opominje da ne zalutamo ponovo“, čekamo novu opomenu. Možda nas ona pokrene da nešto i sačuvamo.
