Problemi vaspitanja, rigidnosti, osujećenja, nasilja, polnog sazrijevanja, seksualnog oslobadjanja, homofobije, problemi različitih formi negiranja individulanih prava i sloboda – otvoreni su preksinoć na pozorišnoj sceni u Kotoru, na žalost pred malobrojnom publikom.Dobar koncept monodrame po romanu “Pometnje pitomca Terlesa”, Roberta Muzila u režiji Zorana Rakočevića i izvodjenju Marka Todorovića – ih je razobličio a publiku ostavio da razmišlja. Gost našeg Radija je bio mladi crnogorski glumac.
Na ovaj projekat sam gledao kao na dobar glumački izazov i na jak tekst sa kojim bi volio da izadjem na kraj i zato sam i prihvatio ulogu . Nisam razmišljao samo o tome da je ovo priča u kojoj ću govoriti o problemima LGBT osoba, jer mi na sceni možemo biti sve što god se traži od nas. Meni je drago ako smo mi ovim projektom pomogli bilo kome iz ove populacije, ali fokus nije bio samo na tome. Suština predstava ne tiče se samo ove drušvene grupe već razmatra probleme mladih generalno, govori o preprekama i izazovima sa kojima se oni suočavaju posebno u adolescentskom periodu. Osnovni problem, po meni, leži u tome što se mladima ne dozvoljava da budu ono što stvarno žele, bilo da je riječ o seksualnoj orijentaciji ili o tome kojim sportom će se baviti.
Roman star skoro vijek je dobrom adaptacijom dobio na aktuelnosti. Koliko vi mladi iskreno želite suočavanje sa temama nasilja, pogrešnih koraka u vaspitanju, seksualnog oslobađanja i homofobije ?
Monorama je zgusnuta, puno toga se desi u njoj možda je teško ispratiti. Suština jeste u greškama u vaspitanju jednog mladog čovjeka koji se zato kasnije nespreman susreće sa realnošću i preprekama. Zbunjen je nejasnim životnim situacijama, ne zna gdje će prije i sve mu je nepoznato. Što se tiče nasilja ono nas okružava vakodnevno da skoro postajemo imuni na priču o njemu a seksualne slobode i homoseksualno sputavanje više nije tabu tema kod nas i svi imaju pravo na svoj put i opredjeljenje. Medjutim svi mi imamo svoje probleme i ne pronalaze se samo LGBT osobe u ovoj monodramu, već mnogi drugi članovi našeg društva.
Svi kojima je na neki način ugrožena individualnost i autentičnost ?
Tako je, svi želimo da se izrazimo u svojoj suštini , ne želimo da nam se energija sputava, ukalupljuje, uniformiše, pogrešno oblikuje lošim postupcima dok odrastamo . Pa i Hitler je u svojoj mladosti imao takvih problema a to nezadovoljstvo i bijes su proizveli teške posljedice i po njegovu ličnost i po društvo. Ova monodrama donosi priču o nesrećnom odrastanju u nesrećnoj familiji, u nesrećnim okolnostima i htjeli smo da pokažemo do čega sve to može da dovede.
Možemo li reći da je ova monodrama društveno angažovana ?
Svaka dobra predstava mora biti angažovana, tako i ova naša. Dosta se igrala, dosta je tražena i to je dobro. Ona može da obrazuje, da ukaže na probleme i greške, jer i cilj pozorišta je da opominje, da razotkriva, da omogućava publici da se prepozna u situacijama koje se prikazuju na sceni i da doživi katarzu. Onda se iz pozorišta izlazi drugačiji, ispunjeniji i može se sebi reći : večeras sam nešto naučio.
I da poziva na kritičko mišljenje i na promjene.
Apsolutno, to jeste suština i neki viši cilj ne samo ove već mnogih drugih predstava. Ljudi bi trebali da više posjećuju kulturne dogadjaje i da istinski žive umjetnost kako bi im nivo stanja duha i svijesti bio viši i kvalitetniji. Imamo primjer Engleske i nivoa njihove kulture, gdje je zarada u pozorištima veća od zarada na fudbalskim stadionima. Mnogo toga se može naučiti kroz pozorišnu umjetnost. Publika se, gledajući probleme koji se predstavljaju na sceni, suočava i sa onim svojim , ličnim problemima, prepoznaje ih u sebi , bude joj neprijato, smiježno ili tužno, ali je svakako pokreće. Drago mi je kad čujem da se razgovara,razmišlja i anlizira nakon predstava i krivo mi je što večeras nije bilo više ljudi.
Da li je bilo podsticajno ili inhibirajuće to što je publika bila na sceni ?
Meni je to pomoglo jer da publika nije blizu, moj doživljaj kao ni doživljaj publike, ne bi bio pravi. Predstava je i radjena tako da publika bude blizu scene jer je tekst izuzetan , jer su sve rečenice duboke i jake i šteta je da se ne čuju. Zato smo se i odlučili na intimnu atmosferu kako bi svaka riječ doprla do ušiju gledalaca.
Da li je, pored osjetljive teme koje obradjuje, monodrama kao glumačka forma bila prevelik zalogaj za tako mladog glumca ?
Zaista je ovo bio veliki zalogaj i tokom cijelog procesa koji je bio divan sa ljudima iz ATAK-a i sa rediteljem Zoranom Rakočevićem osjećao veliko breme, odgovornost i pritisak jer je ovo zaista teška glumačka forma. Svaki put kada je nanovo igram sve mi je lakše, trema je manja jer sam sve sigurniji . Biti sat vremena na sceni i boriti se sa riječima izuzetnog pisca kao što je Muzil, teksta koji ima težinu u svakoj rečenici, to je izuzetan zadatak .
Kako ti se dopao rediteljski postupak i koncept Zorana Rakočevića i kako ste saradjivali ?
Zoran je odmah došao sa jasnom idejom kako bi trebalo uraditi ovu monodramu. I to je bilo ključno jer nijedna predstava ne može biti dobra ako u startu nema jasnog koncepta i misli reditelja, ali i glumaca. Ako toga nema, publici će onda biti potpuno nejasno šta se zapravo htjelo predstavom. Zoran je od prvog dana znao šta hoće da ispriča ovom pričom i iz romana koji nije dramski izvukao je tačno ono što ji htio da poruči. Zajedno smo radili na tome i došli do dobrog rezultata. Zato smatram da je ovo bio apsolutno dobar koncept i apsolutno dobra ideja.
