Pedesetak zemalja svijeta uživa u njegovom neposrednom i dirljivom pripovjedanju, čitajući na četrdesetak jezika njegove neponovljive, intimističke porodične priče u kojima se svi lako prepoznaju i koje se svakom čine bliske. Obilazeći vijerne čitaoce, jedan od najtiražnijih pisaca današnjice, Toni Parsons, posjetio je i Boku. A mi smo posjetili njegovo kniževno veče i tokom, kao i nakon nje, popričali sa piscem.
Instrumenti pisca su mašta, iskustvo i istraživanje ali mislite li da bez radoznalosti prema svijetu kao i prema samom sebi, nema pravog umjetnika pisanih riječi ?
Da upravo tako, to je to. Živjeti život, saznati o životu i izmišljati život – to je pravi recept, to su prave alatke za pisanje i ja zaista vjerujem u to. Naravno, u pisanju se situacija stalno mijenja i u zavisnosti od toga šta želim postići, koristim ta tri instrumenta u različitim kombinacijama. Kao što, na primjer, vodoinstalater ili mehaničar uzima čas jednu, čas drugu alatku. Ja to činim već dosta dugo, a jedna dobra strana starenja pisca jeste to što on vremenom saznaje šta mu treba i gdje to može naći. Tačno je da koristim kako svoja tako i tudja iskustva da bi moje priče kasnije bile stvarnije, ali moji romani moraju da budu i korak više od toga. Moraju da imaju dozu univerzalnosti koju svi ljudi mogu da osjete i mogu da razumiju. Svaki pisac je, naravno, drugačiji univerzum, poseban i samo svoj, ali ono što je takodje izuzetno važno je i njegov kapacitet za fikciju.
Dug je proces radjanja jedne knjige a koristeći svoj život ili živote i iskustva drugih, maštu i istraživanje, pisac može da je tokom rada doradi, popravi, učiniti je smislenijom ili dubljom. A kada sve završi, njegova knjiga će biti kvalitetnija ako se ne uoče ti spojevi izmedju fikcije i realnosti , tj. izmedju onoga šta je izmaštano i onoga što se zaista i dogodilo. A što se tiče radoznalosti, to ste dobro rekli, ona je takodje neophodna. Zapravo, to je jedina osobina koja opisuje pisca , tačnije to je uslov da postanete pisac. Ona nas gura u kreativnost, otvara nam nova vrata, ona je izvor obnovljive energije.
Da li pisanje može biti ljekovito, da bude vid psihoterapije ?
To je zaista tačno. Stavljanje naših opservacija, emocija, strahovanja na papir – jeste ljekovito, jer je katarzično. Pišemo o nečemu što nije dobro držati zatvoreno u nama, što traži da se oslobodi iz nas. Moja majka se razboljela baš kada sam pisao roman “Čovjek i dječak” a umrla je mjesec i po prije nego što knjiga objavljena. Pisanje mi je puno pomoglo da prodjem tu krizu, to teško vrijeme kada je majka gubila bitku sa životom. Terapeutski efekat pisanja svojih misli je , siguran sam, poznat svakom od nas. Makar da smo samo vodili dnevnik u tinejdžerskom dobu.
Za Joneska je pisanje vrsta ponovnog radjanja. Imate li i Vi takav doživljaj?
Može se tako reći, jer izmišljanje likova, njihovih života i mentalnih sklopova jeste nova konstrukcija, otkrivanje, ponovno stvaranje novih životnih amplituda. Inače, to je i veliki napor. Pišem hiljadu reči dnevno, imam tempo i držim ga se da bi izdržao taj iscrljujući proces stvaranja. Moram biti snažan, boriti se sa sumnjom i svojim slabostima i boriti se za to i da cijeli roman držim u glavi dug vremenski period.
Šta Vam je inspirativnije za rad , samoća ili putovanja i kontakti ?
Da bi mogao na miru da stvara, piscu je samoća neophodna. On jednostavno mora da bude sam a ja to nikada nisam bio u potpunosti i zato mi mir i samoća puno puta nedostaju . Često volim da ne moram da razgovaram ni sa kim, osim sa samim sobom, da se zatvorim i izolujem od spoljnjeg uticaja. A brojna putovanja, šetnje i bogatstvo doživljaja koje tako stičem, upoznavanje različitih ljudi, njihovih navika i mehanizama njihovih života, pravi je rudnik nadahnuća. No, ipak su moja putovanja češće prilika da budem sam sa sobom, da sanjarim, maštam i razmišljam o mojim pričama.
Vaši porodični romani pokazuju da veoma dobro poznajete muško-ženske odnose kao i to da umijete da razumijete i dešifrujete žensku prirodu. Zašto onda često kažete da su žene za Vas i dalje misterija ?
Iako sam dugo u braku sa svojom suprugom a imam i ćerku , mogu vam reći da još uvjek nisam otkrio suštinu ženskog bića, mogu čak reći da je ovo uzvišeno stvorenje za mene ostala neriješiva zagonetka. Imam utisak da kako vrijeme ide, da ja sve manje razumijem žene, možda se zato više trudim da ih odgonetnem. Osnovu za svoje ženske likove nalazim u stvarnim ženama a dosta dijaloga u romanima je inspirisano upravo razgovorima iz realnog života. Možda se mojim pričama zato toliko vjeruje, jer kad su pisane na ovaj način, onda djeluju i ubjedljivije .
