Pise Dragan Popadic
Baščaršija .Čuvena. Opjevana. U mnogim pričama i anegdotama.
Sa Ilidže došli smo tramvajem. Krenuli po magli a dočekalo nas sunce. I evo me danas na Baščaršiji poslije više od trideset godina. I kao da se nista nije promjenilo. Radnje, ćevapi, golubovi, zvuci, mirisi. Ponekad vrijeme kao da stane. Naviru sjećanja. A ona, opet, imaju i lošu stranu. Shvatiš da polako staris i da tramvaj vremena ide ka svojoj posljednjoj stanici.
Da li o tome razmisljaju ljudi koji prolaze pored mene Baščaršijom? Ili to ostavljaju kad odu u neki drugi dragi grad? Naš Tivat na primjer?
Prisjećam se mojih stihova:
“I ponekad, samo ponekad
pomislim da vrijeme,
ko rak, unazad ide.
I da samo proslost
moje oci mogu da vide”.
I dok ovo pisem prilazi mi covjek koji prodaje hemijske. Kaze da se zove Edi i da je na ekskurziji 79. u Tivtu igrao sa Arsenalom. Bilo je 3-3.
“Sretna vremena” – kaze.
Sjutra ce u Sarajevu Teodo igrati sa Bosnom. Ali ovo nije prica o kosarci. Ovo.je prica o Bas carsiji i vremenu sto nekad unazad ide.
