O socijalnoj pravdi, tabuima, hipokriziji, provokaciji kao umjetničkom predlošku i kritičarskom stvaralaštvu razgovarali smo nedavno u Tivtu sa mladim crnogorskim umjetnikom, scenaristom i rediteljem, Danilom Marunovićem.
Ono što opisuje Vas i Vaše umjetničko biće je pobuna, hrabrost, jak gradjanski aktivizam i angažovani dokmentarci. Od kada se pojavio taj prvi crnogorski spot koji tretira prava LGBT osoba, da li primjećujete da ima pozitivnih impulsa i promjena u drštvu u odnosu na problematiku koja Vas okupira i koju obradjujete ?
Svaki od dosadašnjeg projekta je vrlo konkretno provocirao tabue i sociološke standarde u Crnoj Gori u različitim sferama, provocirao je ono što su elementi našeg mentaliteta, problemi našeg društvenog sklopa, repovi prošlih vremena i faze razvoja crnogorskog društva, kao gradjanskog društva. U tom smislu su moji projekti malo više odjeknuli od drugih koji su se bavili sličnim temama, jer su snažno doprijeli do svih slojeva društva i zato imali intezivan eho.
Spot “Mi smo dvije ekipe” je, po onome što je rezultiralo kampanjom, zauzeo istorijsko mjesto po zaključku organizacija koje se bave pravima LGB osobama, jer se taj poljubac pojavio onda kada je homoseksualna intima na TV u toku Dnevnika ili spotskih prenosa, bio nezamisliv tabu. Od tada je prošlo 5 godina i taj prvi korak je otvorio Pandorinu kutiju, od HBO do raznih sadržaja na Internetu i cijelu stvar učinilo mnogo manje tabuiziranom. I film “Lud za tobom” je takodje snažno uticao na pradigmu opšte javnosti u odnosu na lica sa intelektualnim invaliditetom, jer to je priča ispričana kroz prizmu komedijskog žanrovskog korpusa i na drugačiji način u odnosu na klišee koji se koriste prilikom obradjivanja ovih oblasti. Bitno je prići tim temama na originalan, iskren način, koji podrazumijeva ozbiljan rad, jedno ozbiljno vrijeme koje provodiš sa tim ljudima .Ta vrsta dokumentaizma zahtjeva veliku posvećenost kako bi dobio privilgiju da udješ u privatnost tih ljudi a rezultat je uvjek iskren i onda će svakako doći do ljudi. A ako dodjete do ljudi onda možete i da mijenjate nešto kod njih.
Koliko treba biti autorski senzitivan i u rediteljskom postupku originalan da bi se suštinski dotaknula težina problematike koja se obradjuje ?
Juriti ličnu autorsku, umjetničku originalnost baveći se ovim temama je licemjerno jer se ta orginalnost ne gradi kroz svijest o sebi kao autoru, već kroz odnos sa svojim junacima. To je estetika koja prodrazumjeva jedan nevidljivi rediteljski pristup u kojoj su u prvom planu tvoji akteri i količina privatnosti koju ti oni dozvole i stave ti na raspolaganje i to je ono što čini djelo velikim i zanimljivim. Nikad nisam jurio originalnost, niti rukopis. On je isplivavao iz projekta u projekat kroz neka druga sredstva ali ne ona klasična rediteljska kao što se to slučaj kod nekih drugih formi poput igranog filma ili teatra. Jer u dokumentarnoj priči ti kao reditelj nisi u prvom planu već nečije druge sudbine i tu nema mjesta bilo kakvom rediteljskom egoizmu i egocentrizmu.
Ali je evidentan autorski pečat i autohtonost izraza.
Pa jeste ta vrsta izrazitog angažmana i osjećaja za socijalnu pravdu, jake potrebe za društvenom interakcijom i snažnim kritičarkim karakterom – to je ono što moje djelo čine prepoznatljivim. Ništa drugo nego lični kapric da se provocira crnogorsko društvo u onom svom najgorem izdanju- licjemernom, dvoličnom, sa duplim moralom. To je ona Crna Gora iz filmova Živka Nikolića, ona koja je jurišala na Dubrovnik, ona koja ne priznaje različitost. A upravo je Crna Gora i različitost i originalnost i hrabrost kroz Petroviće, kroz tu njenu mitsku romantičarsku konstrukciju. To su stvari koje su je učinile zanimljivom u medjunarodnom kontekstu, od Njegoša, do Živka i Dada Djurovića i svih ostalih. Ta lucidnost, drugačijost, hrabrost, posebnost.
Da li su teme sa društvenih margina izazovnije za umjetnika i da li mu daju mogućnost da se svojim izražajnim sredstvima snažnije bori protiv predrasuda, tabua i predrasuda ?
To je nešto što se treba otkriti, od čega treba doći, što treba primjetiti. Kad dodjete npr. na Vrela Rinička ili u instituciju Komanski most, imate želju da odatle pobjegnete što prije a ne da ostanete i snimate film i po dvije godine . Za jednu prosječnu osobu tamo ne postoji na prvi pogled ništa što je zanimljivo i što bi bilo dobar umjetnički predložak.
Ali je veća koncentracija životne tragike, na svakom kvadratnom metru njihovog prostora.
Da, koncentracija dramatičnih životnih okolnosti je svakako veća nego bilo gdje drugo i tačno je da je to ono za čime svi umjetnici svijeta tragaju, jer ne postoji ništa novo od antičke drame do danas, sem stereotipnih motiva kao što su ljubav, strast, prijateljstvo, izdaja. To su korpusi tema za kojim vijekovima jurimo i Aristotel, Šekspir, svi drugi umjetnici na ovoj Planeti, pa i ja.
Koncentracija životne strasti medju Romima, tih sokova života nepotrošenih brzinom konzumerističkog društva kojeg tamo nema. je zaista inspirativna. Oslobodjena je banalnosti svakodnevnice kao što su posao, kuća, vrtić i to je ona izvorna, autohtona, ljudska dimenzija koja egzistira samo na nivou primarnog materijalnog a sve ostalo je na tacni ponudjeno onome koji to zna da primjeti.
U tom miljeu populacije čije su sociološke i kulturoliške koordinate potpuno drugačije, da li su priče i likovi poput Mirsade, sasvim autentični ?
U mom dokumentarnom postupku ne postoji apsolutno ništa što je intervencija i zato je vrlo teško realizovati ovakve projekte, jer ja imam ambiciju da to budu dokumentarni likovi i stvarne autentične situacije sa strukturom igranog filma. Jako je teško imati karaktere koji idu u zaplet, imaju kulminaciju i katarzu, sve one aristotelovske dramaturšrke klišee, a da to nije napisano već se dešava u životu. U savremenom dokumentarizmu se mnogo utiče na realnost, mnogo toga je izrežirano, dosta se i laže, čak ima filmova koji su dobili Oskara a zapravo su kvazidokumentarci. Lažni dokumentarizam je danas legitiman žanr i tu imate realne likove ali je sve vezano za njih, zapravo izmišljeno. Kod mene i moje ekipe to ne postoji, sve što vidite u filmu se zaista desilo, sve je zaista izgovoreno i zaista doživljeno, kao i što su svi odnosi autentični i pravi.
Muzika grupe Pink Floyd i njihov “krik”sa neba je snažno kontekstuirala uvodni dio filma Mirsada.
Kakav krik, zajedno sa ostalim organizacijama u ovom projektu, Vi upućujete društvu ?
Da sudbinu Mirsade damo kao povod za skretanje fokusa javnosti na sudbinu djece Roma u Crnoj Gori . Jer ona zaista žive kao taoci svojih roditelja, društvenih konvencija, svoje kulture sa jedne strane i rasizma sa druge strane. Ona zaista nose teško breme. Mirsadu znam od njene četvrte godine kada je počela da prosi podgoričkim ulicama. a ja sam otac tolike djevojčice i meni je to sve nepojmljivo. Zamislite samo kako je dramatično to njeno odrastanje, koliko je lišeno svih onih privilegija koje djetinjstvo mora da ima. Ako kao društvo ostanemo neosjetljivi i slijepi na takve stvari, onda smo licjemerni i neodgovorni jer odgovorno i pravo društvo se gradi kroz kolektivnu svijest o pripadnosti, o gradu, o državi, porodici u kojoj se stvari sredjuju i u kojoj se takve stvari ne smiju dešavati.
