Piše: Andrija Petković
Jutro je, kažu, pametnije od večeri. Smire se emocije, čovjek razmišlja trezvenije, odluke su ispravnije. Međutim, ono što jutro svakako ne može da izbriše jeste gorak ukus nepravde. Bez obzira što je ona postala neizbježan dio naše svakodnevnice na nju se ne možeš navići. Boli poput šupljeg zuba ,iz dana u dan, sve više.
Tako je i mali Milosav došao u Tivat da da svoj doprinos jednoj priči. I nije važno što mali Milosav nije odavno svoj. On je samo produžena ruka nalogodavca koji ga iz vikenda u vikend šalju da obavi zadatak. I on to revnosno radi. Juče je mali Milosav “odradio” Teodo, već sjutra će nekog drugog.
I onda ne treba da nas čudi što smo tu gdje jesmo. Na dnu društvenih ljestvica, što su integritet, moral i čast, odavno ostali zarobljeni u nekoj slijepoj ulici iz koje nema izlaza. Što su likovi poput malog Milosava određeni da kroje sudbinu onima koji zaslužuju da budu sami tvorci sopstvene sreće.
Ipak, mali Milosav i njemu slični, na svu sreću, ne mogu nešto drugo. Ne mogu da u očima pravih ljudi umanje istinske vrijednosti. A istinska vrijednost nije u tome igrati Drugu ABA ligu, dičiti se uspjesima koji su sagrađeni na tuđoj muci. Niko ko je svoju sreću gradio na tuđoj nesreći nije u životu dobro prošao. Istinska vrijednost je prijateljstvo. A Teodo je na svojoj turneji po bivšoj Jugoslaviji stekao puno prijatelja. I sačuvaće ih. Mali Milosav ne može da ih sačuva. Jer ih nema…
I Feniks je, a Branko Miljković kaže: “čovječe, tajno, Feniks je jedina istinska ptica”, ponovo rođen iz pepela. Tako će biti i sa Teodom.
I na kraju i odgovor na pitanje: zašto je Milosav mali, a Teodo veliki? Upravo zato što ljudi koji vode Teodo nisu, za razliku od malog Milosava, preskočili važnu lekciju iz ljudskosti. Koja kaže da: čovjek u životu smije da izgubi sve sem svoga dostojanstva!
