“Imamo li odgovornost u javnom djelovanju? Čini se da je odgovor na to pitanje jasan i nedvosmislen: naravno da imamo”, piše Miomir Abović u svom autorskom tekstu. “I ta odgovornost direktno je proporcionalna nečijoj poziciji u društvenoj hijerarhiji: što je neko obrazovaniji, što je na odgovornijoj funkciji- bilo političkoj bilo čisto profesionalnoj- te što je neko svjesniji kao ljudska individua, to je njegova/njena odgovornost u javnom djelovanju veća. Tako bi barem trebalo da bude, a tako (uglavnom) i jest u zemljama razvijene i stabilne parlamentarne demokratije.
Crna Gora, nažalost, ne da nije zemlja razvijene i stabilne parlamentarne demokratije nego je zemlja prototipno autokratskog modela vladavine sa mnogo (i sa sve više) elemenatâ tipično fašističke provenijencije; zemlja u kojoj je parlamentarna demokratija samo oblanda za najgrublju negaciju istinske demokratske prakse. U takvoj zemlji- dakle u zemlji čije je društvo duboko prožeto totalitarnom tradicijom- i u zemlji u kojoj je DPS sa njegovim koalicijskim partnerima otvorio sve moguće najtraumatičnije podjele ni koncept odgovornosti u javnom djelovanju ne može se posmatrati onako kako bi se posmatrao u nekoj zemlji zapadnoevropske demokratije. Rečeno nam, naravno, valja malo detaljnije eksplicirati.
Odgovornost u javnom djelovanju u Crnoj Gori nije, naime, jednaka za funkcionere i pripadnike vladajuće koalicije i ljude koji se otvoreno suprotstavljaju režimu; u pitanju je još jedan od brojnih kriterijâ koji duboko diferenciraju ove dvije grupacije u crnogorskom društvu. Funkcioneri vladajuće koalicije, u aktualnoj konstelaciji, praktično uopšte ne moraju voditi (i uglavnom i ne vode) računa o javno izrečenoj riječi i odlukama što ih donose, budući da je pravosuđe- koje bi trebalo da ih pozove na odgovornost u slučaju eventualnih devijacijâ- zapravo partijsko pravosuđe stranakâ koje konstituišu vladajuću koaliciju. Partitokratski princip na kojem počiva aktualno crnogorsko društvo i formula DPS+ njegovi koalicijski partneri = država Crna Gora rezultirao je- kad su u pitanju funkcioneri (a i mnogi, u hijerarhijskom smislu, niže pozicionirani članovi) vladajuće koalicije- potpunim gubljenjem osjećanja za odgovornost u javnom djelovanju. Primjerâ krajnje neodgovornosti u javnom djelovanju funkcionerâ crnogorske vladajuće koalicije (mada je riječ neodgovornost u ovom slučaju veliki, gotovo nedopustivi eufemizam)- neodgovornosti u javnom djelovanju koje pravosuđe ne da nije sankcionisalo, nego nije ni pomislilo da ih sankcioniše- moglo bi se navesti bezbroj. Pomenuću samo tri slučaja vezana za dvojicu čelnih ljudi dva grada u Crnoj Gori. Prvi je gradonačelnik Podgorice i njegova izjava u „Živoj istini“ emitovanoj u petak 19.07.2019. da takozvane protivnike crnogorske nezavisnosti (na koga god da je mislio pod tim pojmom) ne treba zapošljavati, barem ne u instituciji kojoj je on na čelu. U pitanju je izjava kojom gradonačelnik Podgorice otvoreno promoviše aparthejd prema određenoj socijalnoj grupi; izjava koja bi u svakoj istinski demokratskoj državi naišla na opšte gnušanje i javnu osudu, koja bi bila oštro sankcionisana i poslije koje bi onaj ko je dao takvu izjavu u najmanju ruku bio prisiljen da podnese neopozivu ostavku na funkciju koju obavlja. Drugi je aktualni predsjednik Opštine Tivat: čovjek koji je najprije Adriatic Marinas-u oprostio 5,6 miliona eura naknade za komunalno opremanje građevinskog zemljišta- i time za taj iznos oštetio budžet Opštine Tivat- a onda, na zadnjoj sjednici SO Tivat, bez Odluke i finansijskog izvješaja za period od januara do juna tekuće godine kreditno zadužio Opštinu Tivat za 1,5 milion eura. U vezi prvopomenutog slučaja Specijalno tužilaštvo našlo je da nema bića krivičnog djela, a u vezi drugopomenutog niko se nije ni oglasio. Kao što rekoh i kao što svi znaju, ovakvih slučajevâ u Crnoj Gori je bezbroj.
Odgovornost u javnom djelovanju u Crnoj Gori nije, međutim, ni za ljude koji se suprotstavljaju režimu ista kao što bi bila u nekoj zemlji razvijene parlamentarne demokratije. U zemlji u kojoj je na sceni, kako je neko taj sistem sretno nominovao, demokratura- sa svôm metodologijom koju čelnici vladajuće koalicije primjenjuju da tu demokraturu što duže održe- i odgovornost u pojedinim aspektima javnog djelovanja onih koji se bore protiv takvog režima nužno se transformiše i- budimo potpuno precizni- smanjuje u odnosu spram zemaljâ u kojima demokratski principi i institucije zaista funkcionišu. Tu prije svega mislim na stilističko uobličenje diskursa ljudi koji tim diskursom javno ukazuju na raznorazne deformitete i devijacije vezane za aktualni crnogorski režim i njegove konstituente. A taj javni diskurs nužno mora biti oštriji nego što bi bio u, npr., nekoj Švedskoj, Danskoj ili Norveškoj. Priča koja često dolazi iz redovâ vladajuće koalicije- da onaj ko iz opozicionog korpusa govori oštro i izrazito loše o pojedinim potezima i odlukama vlasti, zapravo govori loše o sebi- floskula je sračunata na to da amortizuje kritičku oštricu govornikâ. Takozvani politički korektni izraz u društvu kakvo je aktualno crnogorsko nije ništa drugo nego sredstvo za sterilizaciju jezika i neutralizaciju efekta koji jezički izraz (potencijalno) ima na slušaoce političkih debatâ. To, naravno, ne znači da u političkom izričaju ne treba voditi računa o elementarnoj pristojnosti i o granicama do kojih jezična oštrina i kritika mogu ići; naprotiv. Ali, isto tako, uvijek treba biti svjestan zamke takozvanog politički korektnog jezika i paziti da se ne upada u istu. Društveni uslovi za upotrebu politički korektnog jezika u Crnoj Gori (eventualno) tek treba da se kreiraju.
I ova kratka analiza koncepta odgovornosti u javnom djelovanju pokazuje u koliko se ozbiljnim problemima nalazi crnogorsko društvo i koliko to društvo kasni za društvima zemaljâ zrelih demokratijâ. Put do dostizanja istinske demokratske svijesti i odgovornosti biće dug i veoma trnovit. Mjera naše snage da ga uopšte započnemo i pređemo jest mjera vjerovatnoće da kao društvo, narod i zemlja opstanemo pod kapom nebeskom”, ističe se u tekstu Miomira Abovića.
