Pretpostavljamo da su se ,,dvije povijesti“ (povijest Kotora i povijest područja Tivta) svakako kroz prohujala razdoblja makar doticale, ako već nisu bile paralelne u svakom dramskom (ili čak dramatičnom) odvijanju i svome trajanju. Stoga smo odustali od toga da detaljnije uđemo u daleku prošlost Tivta i od prikaza povijesti Tivta još od doba Ilira do XIV. stoljeća jer su o njoj pisali brojni povjesničari i jer se ona može pročitati u monografijama Tivta i Kotora, kao i mnogim drugim, ovdašnjim i stranim časopisima i knjigama.
U ovom su nas slučaju na pisanje najviše naveli arhivski spisi koji se pojavljuju u kotorskim pisarnicama srednjevjekovnih notara; u Arhivu u Kotoru prvi spisi, odnosno notarske knjige, počinju od 1326. godine. Notarski ured u Kotoru radio je sve do prve polovice XX. stoljeća. Notarski spisi, kao i spisi iz drugih gradskih ureda (spisi mletačkih rektora i providura, spisi nastali za vrijeme Austrije, Rusije, Francuske, Austro-Ugarske i svih postojećih ustanova za vrijeme navedenih vladavina u Boki kotorskoj), riznica su prošlosti ovoga kraja i imaju dragocjen, multidisciplinarni karakter. Iz njih se mogu iščitati politički, ekonomski, društveni i kulturološki podaci koji, spajajući se u mozaik, daju prilično vjernu sliku prošlosti jednoga podneblja.
Kulturni i civilizacijski duh Mediterana provijavao je u komuni Kotora, kako na ostalima, tako i na arhivističkom području. U Kotoru je još za ranoga perioda bilo učenih notara koji su većinom dolazili iz talijanskih gradova – sveučilišnih centara. Tako je za Kotor značajna prva isprava iz 1124. godine vezana za posjed Katedrale, koju sastavlja sam biskup u funkciji notara (Ursacius episcopus); prvi spomen notara (Junius presbyter) je iz 1200. godine. Osim notarskih knjiga, koje datiraju od 1326. godine, Arhiv u Kotoru posjeduje i svoj prvi notarski dokument iz 1309., izdan od strane notara svjetovnjaka Petra Vitina ili Vidova. U srednjevjekovnom Kotoru s izrazito razvijenom karavanskom i pomorskom trgovinom, jakim obrtima, plemićkim i pučanskim staležom te značajnom crkvenom organizacijom, po odluci samostalne općine iz 1417. godine, postojala su tri arhivska spremišta za čuvanje važnijih dokumenata, primjerica oporuka. Te arhive činili su relikvijar katedrale sv. Tripuna, općinski ured i notarev ured pri sudu. Dakle, notar, kancelar kotorske komune i trojica čuvara crkvenih dragocjenosti bili su pravi čuvari arhiva – arhivisti. Dokaz tomu je to da su se arhivalije, i pored svih požara, potresa, raznih domaćih i stranih vladavina očuvale sve do danas. Kasnije, 1764. godine, u cilju pronalaženja dokumenata za arhivistu i tumača ,,slavenskoga jezika“ postavljen je plemić Marin Vrakjen. Već onda, krajem XVIII. stoljeća, prestaje doba zatvorenog, tajnog karaktera arhiva, a sredinom XIX. stoljeća arhivi se otvaraju javnosti i zahvaljujući znanstvenim radnicima postaju ,,laboratoriji povijesti“. U slučaju Istorijskoga arhiva u Kotoru, arhivistika kao struka, zaslugom vrlo obrazovanih arhivista, prerasta u znanost, posebice tijekom prvih desetljeća nakon 1949. godine, kada je arhiv osnovan pod nazivom Državni arhiv u Kotoru.
Kada god se pisalo o najstarijoj povijesti Boke kotorske i Kotora, Tivat se nije spominjao, osim glede pronađenih kulturoloških tragova na njegovom teritoriju ili, pak, po širenju posjeda kotorske vlastele po tivatskom području tijekom XIV. stoljeća. Smatramo da se i srednjevjekovna povijest Tivta , pa i posredno doživljena, može smjestiti u okvire mnogobrojnih političkih i društvenih mijena koje su Boku,napose Kotor, učinile tako uzbudljivim i specifičnim odredištima i temama za proučavanje.
Možda podaci o plemićkim posjedima koje smo iznijeli i nisu toliko značajni u odnosu na ukupnu burnu i dramatičnu povijest koja je prohujala Bokom kotorskom još od Ilira, Grka, Rimljana, pa preko brojnih domaćih i stranih vladavina. A Bokelji, pa tako i Tivćani, su za 400 godina već skoro bili navikli na Veneciju, čiju su zaštitu Kotorani nekoliko puta i sami tražili i dobili 1420. godine. Jako dugo je trajalo to razdoblje povijesti Boke kotorske (1420.-1797.), a prilično dug je bio i period vladavine Austrije, odnosno Austro-Ugarske (1814-1918). U tim vremenskim okvirima, smještena je naša priča o posjedima Kotorana, Prčanjana, Dobroćana, Peraštana….na zemljišnim posjedima tivatske ravnice koji se u u starim spisima ponekad nazivaju ,, ,,latifundije“. Sudbine pojedinih bokeljskih obitelji, vezanih za Tivat i podložnih povijesnim mjenama, preplitale su se i ostavljale dragocjene tragove na ovom području.
Ali, nažalost, obitelji iz Tivta, ali i one s obala Zaljeva, stoljećima sudbinski vezane za Tivat, s vremenom su nestajale, a tako i njihova imanja. Da su se barem sačuvale njihove stare kuće ili njihovi tragovi…kao da bi još bile žive i činile i samo mjesto življim i bogatijim. Koliko bi arhitektonika Tivta i Lastve danas bila siromašnija da sačuvani dijelovi kompleksa Buća-Luković nisu (bile) okosnica jezgre Tivta kao grada ili da nisu sačuvane još dvije, tri palače (Paskvali, Jakonja, Bizanti), doduše zapuštene. Posjed Beskuća s ogradnim zidom, vjerojatno i s kulom, u Mrčevcu, odnosno njihovi ostaci, nestali su bez traga; tragovi su se mogli tek nazreti polovicom XX. stoljeća. Kuća Zmajevića, kasnije kuća Ivovića, sa svojim decentnim izgledom, kao i kamena kuća mediteranskoga tipa posjednika Vizina iz Prčanja, koja je bila na Seljanovu, nestale su bez puno razmišljanja o tome da bi ih se trebalo zakonom zaštititi, s obzirom na to da u Tivtu nema puno starina. Koliko samo ambijentalnoga šarma lokalitetu Žorovo na padini Vrmca pruža sačuvana kula, ili Đurđevom Brdu preostale kamene kuće s „viđenicama“ pod crvenim krovovima. Trebalo je taj ambijent sačuvati kao selo- muzej. Gornja Lastva je, srećom, selo-muzej, a Perast grad-muzej slijedom nekih pametnih poteza. U Perastu su oku ugodne čak i međe, kanali, potporni zidovi, kule, parapeti, o tvrđavama iz doba Austro-Ugarske da i ne govorimo. Sve je to povijest i svaka njena ,,čestica“ je dragocjena. Religija nekako nadjača laičku svijest, posebno u krizama, pa srećom, održi i izloži crkve popravkama i restauracijama. Crkve su posebno vrijedni pokazatelji kulturološkoga razvoja nekog kraja, poput svjetionika su, u metaforičnom i doslovnom smislu. Takvi su i mostovi, kapije i stare ceste – dragocjeni, u konkretnom, ali i u simboličnom smislu; i parkovi također – oaze su mira, pozitivnih misli i dječje radosti. Naše djetinjstvo bilo je začinjeno otkrivanjem i skupljanjem dojmova iz lijepih krajolika rodnoga mjesta. Miris šišarke, hodanje po pokrivaču od sasušenih borovih iglica, raspuknuti šipak na grani, zrela kupina, zaboravljena staza, zaostali plot, divlja ruža – sve nam to – kao što je nekada Proustu ukus madeleine umočene u čaj – vraća u prohujalo vrijeme.
U Tivtu su, dakle, stoljećima živjeli bogati Kotorani, Prčanjani, Dobroćani, Peraštani i dr. Pri dolasku u Tivat, zatekli bi starosjedioce, koji su stanovali u prizemnicama po tivatskim i lastovskim zaseocima. Bili su to uglavnom težaci s razvijenim kultom prema radu, posebice na zemlji, što divno dokazuju današnji Tivat i Lastva s kućama i okućnicama punim cvijeća. Kapitalom uloženim u pomorsku privredu stjecali su vlatite zemljišne posjede, a time stvarali do danas nezaobilazne, nemjerljive benefite i jednima i drugima na polju kulture, prosvjete, umjetnosti, zdravstva, ekologije i tehničkih vještina (obrti, zanati), itd. Rano udruživanje u bratovštine (esnafe) – organizacije koje su omogućile pomorcima i obrtnicima da se snađu u teškoćama i udruživanje radi trgovine (ugovori na trećinu) stvorilo je i ,,udruživanja“ u smislu prakticiranja savjesne obrade zemlje uz poštovanje propisa Kotorskoga statuta (nedvosmisleni i jasni ugovori između vlastelina i kmeta).
U prilog kulturološkom napretku igrala je ulogu okrenutost religiji (izgradnji crkava i samostana, odnosno manastira ( putem legata i vlastitim radom). Došlo je do otvaranja prosvjetnih ustanova (prva gramatikalna škola radila u Kotoru krajem XIII. stoljeća), razvoja zdravstva i zdravstvenih ustanova- prve ljekarne i prvo spominjanje liječnika u Kotoru su iz 1326. godine, a prve bolnice – hospitali ili skloništa za siromahe i bolesnike postoje već u XIV. stoljeću; nahodište u Kotoru spominje se po prvi puta 1414. godine; lazareti su tu u XV. stoljeću, a za karantenu imamo precizan podatak- navodi se u dokumentima iz 1431. godine – znamo i da je na Stradiotima postojala prije nego u Kotoru. Prvu glazbenu školu u Kotoru otvara Jeronim Fiorelli 1866. godine.
Iz međusobne ovisnosti plemenitaša i njihova kozmopolitizma (proisteklog iz stalnog dodira sa svijetom) i siromašnoga puka kotorskoga distrikta kome je pripadao Tivat – ovdje se misli na šire tivatsko područje – i pored oskudice i napornog rada ovih drugih, proisteklo je puno dobrih rezultata. Tivćanima je stoljećima bio pred očima otmjeni način života, kultura stanovanja, kultura odjevanja, kultura međusobnih ljudskih odnosa…, a treba se prisjetiti velikog broja knjižnica po bokeljskim palačama, kao i glazbala. Plemići su se školovali u Padovi i drugim talijanskim gradovima, odakle su oni, ali i stranci kojima je Kotor bio značajna trgovačka luka, prenosili ovdje nove, mediteranske, odnosno, zapadnjačke domete u književnosti, pravima, obrtima, zanatima, arhitekturi, slikarstvu, kiparstvu i u svakoj drugoj umjetnosti i umjetničkim stilovima koji su stizali iz Italije i drugih europskih kulturnih centara – od gotike do razigranog baroka.
Temelj ekonomskog statusa plemićkih obitelji, dakle, bilo je pomorstvo i trgovina. Mnogi predstavnici Bokelja boravili su često i dugo u Veneciji. Velikim financijskim mogućnostima i vezama u gradu na lagunama doprinosili su kulturi svoga kraja izgradnjom crkava, izradi oltara i raznim legatima; izradom slika i raznih umjetničkih predmeta.
Davno je to bilo kada je Lovro Buća uputio molbu kotorskome vijeću da se njegova dva nećaka, Frano i Stjepan Buća, pošalju ,,na nauk“ u Padovu. Sastalo se Veliko vijeće u Kotoru 1703. i svi su članovi, osim jednoga, izglasali da se mladići pošalju u Padovu uz dodijeljenu im dotaciju od po 70 dukata godišnje za svakoga .
Tragika povijesnih okolnosti u prohujalim stoljećima bila je sveprisutna i neizbježna. Ljudi pomorskih naselja, kakva su bila i Tivat i Lastva, tražili su druge stvaralačke strane života i radost civilizacijskoga puta. Iz plemićkih kuća u Kotoru, posebno onih plemića koji su boravili na svojim posjedima u Tivtu i Lastvi, sigurno su dopirale vijesti iz područja prosvjete i kulture. Taj svijet, svijet težaka i kmetova, pa ribara, pomoraca i svakovrsnih obrtnika i brodograditelja, bio je prijemčiv za domete kulture i stvaralaštva. I pored napornog rada u novoosnovanom Arsenalu (1889. godine), Tivćani su se otvorili prema svijetu. Razvio se smisao za društveni život, bilo u građanskom, bilo u smislu vjerskih svetkovina (svetaca, hodočašća, procesija i sajmova). Početkom XX. stoljeća u Tivtu se slavio Sv. Juraj (23.IV.), Sv. Marko (25. IV.), Sv. Anton (13. VI.), Sv. Ana (26. VII.), Gospa od Snijega (5.VIII.), Sv. Mihovil (29.IX.), Sv. Šimun (28. X.), Gospa od Zdravlja (21. XI.), Sv. Nikola (6. XII).
U to vrijeme stanovništvo Crnog Plata i Gornje Lastve selilo se u ravnicu, pored mora, otkupljivalo preostale parcele bokeljskih posjednika, te dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća sagradilo najveći broj privatnih kuća, u kojima je zasjalo novo, moderno, električno osvjetljenje. Dotad se uz ,,mijeh“ kovalo, oralo, kopalo u Polju, rezalo masline, mljelo žilo; uz petrolejku se prelo, plelo, šilo, „rekamavalo“ ( obrubljivalo i ukrašavalo vezom) i čitalo. Na ognjištu ili „tripjeljima“ se kuhalo, u bronzinu obješenom, odnosno okačenom o verige. Tivćanka ili Lastovljanka, pak, u svojoj je narodnoj nošnji, „brhanu i kamižoli“ sa srebrnim pucima i zlatnim „brnicama“ i kolajnom, ukrasnim češljem i bijelim svadbenim rupcem na glavi bila nestvarno lijepa; kao što su bili ponosni i uljuđeni njihovi supruzi, braća i sinovi u svojoj muškoj bokeljskoj nošnji još od prvih dana postojanja Bokeljske mornarice.
Prva prosvjetno-kulturna društva u Lastvi i Tivtu osnovana su krajem XIX. stoljeća: 1891. godine mjesni je učitelj Antun Žeželjić, učitelj u osnovnoj školi u Tivtu, osnovao orkestar koji je djelovao do 1903. godine. Glazbeno društvo Sloga osnovano je 1897. godine; njegovalo je glazbu i promicalo pjevanje, sviranje i glazbeni odgoj. Predsjednik Društva bio je Šime Krstović. U kući na Pakovu vježbala je limena glazba Društva koja je u raznim prigodama nastupala, kako na svjetovnim, tako i na crkvenim priredbama. Početkom XX. stoljeća se još više razvila glazbena djelatnost, osnivala su se mnoga društva koja su djelovala početkom XX. stoljeća i između dva svjetska rata, sve do 1941. godine.
U Donjoj Lastvi osnovana je krajem XIX. stoljeća Hrvatska čitaonica (1899.-1929.). O toj čitaonici nema puno podataka, ali se zna da je imala svoj tamburaški zbor, svoju knjižnicu i svoje društvene prostorije u dijelu kanonike (Župnog dvora u Lastvi). Priredbe su se izvodile na otvorenome, pored crkve sv. Roka. Predsjednik Čitaonice nakon Prvoga svjetskog rata bio je Antun Ivović, poslodavac i posjednik rodom iz Gornje Lastve.
Zadržat ćemo se samo još kratko na društvima iz XIX. stoljeća. Osnivanjem drugih kulturnih društava u prvoj polovici XX. stoljeća procvjetao je društveni, kulturni i zabavni život u Tivtu i Lastvi. Vrlo značajna činjenica, koja se ne smije nikako zaobići, jest da su nositelji kulturnih zbivanja u ondašnjoj Lastvi i Tivtu bili obrtnici. I malo selo Mrčevac imalo je svoje prosvjetno-kulturno društvo ,,Sloga,“ ali tek 1937. godine.
No, priča o prosvjeti i školama u Tivtu i Lastvi u XIX. stoljeću je posebna i široka tema.
* * *
Nalazim se na Trgu sv. Tripuna, pored zgrade Istorijskog arhiva, gdje sam godinama radila, ne bez posebnog zadovoljstva, što su možda baš u toj staroj zgradi živjeli sinovi kontea Marka Lukovića, što sam kroz prozor gledala divne spomenike prošlosti – palaču Drago iz XVII. i veličanstvenu Katedralu iz XII. stoljeća. Smatrala sam to privilegijom. Na Trgu, iz zgrade Arhiva kao da čujem šaputanje iz onih starih i debelih notarskih knjiga, s polica arhivskih depoa; kao da preci zovu da se i njima obratimo. Te knjige su riznice naše prošlosti na području staroga Tivta: one feudalne – gospodarske i one kmetovske ; jedni i drugi su do kraja XIX. stoljeća (dok seže naša priča) bili pod stranim gospodarima. Iz te stoljetne simbioze skučenog terena Kotora i prostrane strane Tivta iznikli su ipak neki dobri plodovi. I treba ih istaći kao kulturološko blago ovoga podneblja.