“Ovdje se osjećam kao doma, jer sam ovdje bukvalno otkad sam rođen, cijeli život i ja jako volim Tivat i volim ljude u Tivtu, volim sve ovo što se dešava u ovom gradu. Jedino što se primorcima divim, jer ne bih mogao zimu da provodim ovdje, a ljeti sam tu stalno”, kaže glumac Simo Trebješanin za naš Radio suncobran.
Trebješanin, rođeni Nikšićanin, od djetinjstva prati razvoj Tivta:
“Sad sam već u nekim godinama da dugo pamtim, pa je zadovoljstvo gledati šta je Tivat nekad bio, kako se razvija, što mislim da je u pravom smjeru, samo što ne bih volio da se desi da postane prekomercijalan! Tivat ima neku vrstu ekskluziviteta, jer se nalazi u sredini zaliva, tu vam je aerodrom i sve vam je blizu kad ste tu. Kada me pitaju šta je meni more, ja lično kao more doživljavam Boku. Kako sam rastao, valjda sam navikao na to, neko je navikao na otvoreno more, a ja nisam.”
Kad je porastao i opredijelio se za Dramsku akademiju, Simo je postao protagonista u velikom broju predstava tivatskog CZK. Od prvijenca Bokeški d mol, pa dalje kroz cijelu Bokešku trilogiju – Betula u malu valu, Innominato, te u Jeleni Savojskoj, Kanjošu, Filomeni Marturano.
Rado govori o svojim ulogama i daskama koje život znače u Tivtu i na brojnim
gostovanjima: “Trebalo je sada da igram u Filomeni, ali su mi neke stvari privatne iskrsle, pa nisam mogao. Doći će kolega, koji će me zamijeniti. Dugo se igra Filomena.
Sa sjetom se sjećam svih tih predstava. To je bilo neko nevjerovatno vrijeme. Neke stvari se prosto dese, neke se kockice poklope! To što je Tivat radio u to vrijeme, od Bokeškog d mola, stvarno je bila neka vrsta presedana. Malo je sada drugačije, jer smo se svi u regionu zatvorili, niko ni kod koga ne ide, festivala nema, prosto je to sad neka druga dimenzija. U to vrijeme, mi kad smo napravili Bokeški d mol, bili smo hit u Zapadnom Balkanu, kako to kažu političari. Vjerujte, nije to lako kad vi kažete da dolazi CZK Tivat, a ovamo imate neke nacionalne teatre, i kod nas, i po drugim zemljama, i kad se sretnete na nekom od festivala, nije to bilo nimalo naivno. Svi su govorili – kakav Centar za kulturu?! I onda mi dođemo i pokupimo sve!! Bilo je to jedno divno iskustvo, a ja sam imao sreće u karijeri što sam nekako uspio da radim sa ljudima, kojih na žalost dobar dio više nije među nama. Od njih sam učio i zanat i kako se radi ovaj posao, ali ne samo to, nego i kako se živi i kako se razmišlja.
Mislim da danas, ako smijem da kažem, nemamo više takvih tipova. Mislim da bismo ih i imali, ali se nekako ne radi na tome. Vežu me uspomene za saradnju i sa Milenom Dravić i sa Gagom.
Imao sam stvarno veliko zadovoljstvo da radim sa takvim ljudima!
Ja nisam sreo takvog čovjeka kao što je Gaga Nikolić, toliko spreman da pomogne mladim ljudima, da ih razumije, da ih nauči, ne mislim samo na glumu, tako da je to baš prelijepo. Znate kako se vi osjećate kad imate dvadeset jednu, dvije godine, a dođe vam Gaga Nikolić i kaže – ajmo na Pine na kafu! “
Simo je glumac podgoričkog Gradskog pozorišta od 2002. godine. Trenutno priprema predstavu Zelena čoja Montenegra, po romanu Mome Kapora u saradnji sa Zukom Džumhurom, u adaptaciji Steva Koprivice i u režiji Nikite Milivojevića. Premijera je zakazana za 10. avgust u „Gradu teatru“ u Budvi. Produkcija Beogradsko dramsko pozorište Gradsko pozorište iz Podgorice i Grad teatar:
“To je jedno super iskustvo. Sve se to nekako posloži. Ja još nisam upisao Akademiju kad sam gledao predstave Nikite Milivojevića i dugo sam pratio njegov rad. Onda je on otišao iz zemlje. On sada dolazi ovdje da radi, ali ne živi ovdje. Tako da se desilo da sarađujem sa nekim, čiji me je rad baš zanimao. To je Momov roman o njegovom prijateljstvu sa Zukom Džimhurom, divna, istorijski tačna priča, biće to dobra tragikomedija, više komedija. Posle dugo vremena, jedan spoj različitih ljudi. Mi smo glumci malo osuđeni, naročito otkad je počela ova korona da svi igramo tu, između sebe, svi se znamo, svi smo po 30 godina u pozorištu, pa malo gubimo motive. E, sad je sa ovom predstavom opet počelo naše miješanje iz različitih sredina. Igraju Andrija Kuzmanović,
Marko Živić, Branimir Brstina, Emir Ćatović, Jelena Simić, Miloš Pejović, Maja Stojanović, Dejan Đonović, ja, Milorad Damjanović, Ivan Zablaćanski, mislim da nisam nikoga izostavio. Nikita, sjajan reditelj i sjajna osoba, napravio je ozbiljnu internacionalnu karijeru i evo, sad jedva čekam kad će da bude ta premijera. Sad su probe još nekoliko dana.”
Glavna tema je o prijateljstvu ratnih neprijatelja, knjaza Nikole i turskog visokog oficira Osman-paše, zvanog Sarhoš.
