Pasionirani putnik, naš sugrađanin Vojislav Kaluđerović, u srijedu se vratio iz Gruzije a već u petak bio gost emisije „U susret vikendu“ i slušaocima prenio utiske iz te, kako kaže, prelijepe zemlje, kolijevke vinarstva. Kada je pošao, nije znao šta da očekuje jer je o Gruziji znao malo – da je bivša zemlja SSSR i da je glavni grad Tbilisi. A bila je 64 država koju je posjetio.
„Bio sam osam dana i proveo se fantastično. Letio sam Turkiš erlajnzom Dubrovnik-Istambul, Istambul-Tbilisi. Cijena 
karte u toj akciji je bila 150 eura sa koferom a regularna cijena je oko 500 do 600 eura. Zato treba pratiti sajtove koji promovišu povoljne cijene karata i to je nešto fenomenalno sada u doba interneta. Tako sad kupujem karte, tražim povoljne za destinacije na kojima nisam bio“.
Kaluđerović kaže da je koristio aplikaciju GetYourGuide, aplikaciju za izlete po različitim zemljama, ukucao Tbilisi i dobio mnoštvo mogućih, atraktivnih destinacija. Tako se popeo na planinu Kazbegi smještenu na rusko-gruzijskoj granici. Vrh je na 2.323 m nadmorske visine, među 10 najviših vrhova u Rusiji i treći po visini u Gruziji.
„U Gruziji je vrijeme toplije nego kodnas. Inače, Tbiliisi u prevodu znači „toplo mjesto“ i tamo su temperature sada bile 32-33 stepena a ljeti bude i preko 45 stepeni. Priroda je prekrasna a to su moji pratioci mogli vidjeti na društvenim mrežama. Ono što me oduševilo jesu vina i hrana. Vina su savršena pa mi je bilo žao piti bilo šta drugo osim vina. Gruzija je definitivno kolijevka vinarstva. Kažu da su se u Gruziji vina proizvodila još prije 8000 godina. Postoji više od 525 sorti vinove loze od kojih se proizvodi vino po tradicionalnoj gruzijskoj tehnologiji u amforama izrađenim od gline. Amforu napune grožđem i zakopaju je u zemlju. Nakon devet mjeseci vino se kupi. Stari gruzijski način proizvodnje vina Gruziji uvršten je na popis nematerijalne svjetske baštine UNESCO-a. Omiljeno je bijelo, poluslatko, sorta Tvishi“.
Kaluđerović kaže da cijene nisu visoke. U restoranima, najskuplja boca vina košta oko 20 eura a njegov omiljeni Tvishi 
oko pet eura. Prodavnice su snabdjevene ali je mogućnost izbora niska. Pored vina, odlična je i hrana u kojoj su dosta zastupljeni meso, mliječni proizvodi i tjestenina:
„Ono što sam ja non stop tamo jeo jeste neka pileća supa koja se pravi bez povrća. Tu imate odprilike kukuruzno brašno, piletinu, vodu i neke začine koje koriste. Pored toga jeo sam hinkali jedno od najukusnijih tradicionalna jela Gruzije. Slično je knedlama ili mantijama. Puni se jagnjetinom, govedinom ili svinjetinom, sirom, pečurkama, krtolom. Stvarno je preukusno. Jeo sam i hačapuri koji se služi za doručak. Tijesto za kruh napravljeno u obliku brodića, barke, a unutra maslac, sir i jaja pa zapečeno. Savršeno. Poseban šmek hrani daju začini iz svih krajeva svijeta jer je Tbilisi bio na raskrsnici puteva pa su se kulture preplitale i donosile nšto svoje što je ostajalo“.
Posebnim bogatstvom Tbilisija Kaluđerović smatra to što u njemu vijekovima u slozi i bliskom susjedstvu žive hrišćani, muslimani i jevreji a džamije, sinagoge i crkve nalaze se na malom razmaku jedna od druge.
