Kao što je obećao, Tivćanin Vojislav Kaluđerović je po povratku sa putovanja u Černobil, podijelio utiske sa slušaocima Radio Tivta. Nuklearnu katastrofu sedmog stepena od 26 aprila 1986 godine, Sovjetske vlasti su pogoršale jer nisu odmah saopštile javnosti šta se dogodilo. Obližnji grad Pripjat evakuisan je tek narednog dana, a dva miliona stanovnika obližnjeg Kijeva nije obaviješteno uprkos opasnosti kojoj su bili izloženi. Ostatak svijeta za katastrofu je saznao tek nakon što je u Švedskoj otkriveno pojačano radioaktivno zračenje.
Černobil i Kijev su bili 65-o putovanje Voja Kaluđerovića:
„Černobil kao Černobil nije toliko strašan. Ima građevina, ima ljudi ali je bilo strašno kada smo pošli u taj „grad duhova“ kako oni kažu ili Pripjat. On je napušten grad, napušten odmah nakon eksplozije. On je baš strašan a Černobil ne toliko i nema mnogo radijacije. Poslednjih godina su krenuli sa turističkim turama a interesovanje je poraslo nakon HBO-ove mini serije ‘Černobil’ iz 2019. godine. Znači, čim vlada i turistička agencija dozvolja obilazak, onda je bezbjedno. Vodič nam je rekao da je posjeta od 6 sati manje opasna i manje zrači od dvosatne vožnje avionom ili snimanja plića rengenom “, kaže Kaluđerović.
Iako je nivo radijacije u zoni dovoljno nizak da ga turisti mogu posjetiti, stalni boravak je zabranjen. Grad Pripjat u kom je nekada živjelo 50.000 stanovnika, uglavnom radnika, danas je pust, a turistima je najzanimljivije da obilaze ruševine. Međutim, više od 100 ljudi i dalje živi u široj zoni oko nuklearne elektrane.
„Posjetili smo napušteni vrtić, stambene zgrade, prodavnice. Posjetili smo i stadion koji je trebao biti otvoren 1. maja. Katastrofa je bila pet dana prije. Iskreno, malo je jezivo kad vidite sve napušteno, razbacano. Ljudi su uzimali samo lične stvari i napuštali grad“.
Službeni izvještaji i dalje navode oko 33 žrtava, ali neslužbeni izvori govore o 300.000, a ponekad čak 400.000 žrtava! Ljudi i danas umiru, pa broj vjerovatno nikad neće biti poznat. Reaktori u Černobilu trebalo bi da budu demontirani do 2064. godine.
„Černobil se nalazi dva sata vožnje od Kijeva. Tamo ljudi i dalje rade, u reaktorima odnosno elektranama, borave u zgradama, nije im dozvoljeno da se kreću kroz grad, ne smiju napuštati stanove. Autobus ih odvozi i dovozi. Smjena im traje maksimalno 6 mjeseci, dolazi nova grupa a oni što odlaze naredne dvije godine ne smiju se vraćati u zonu“, još je jedna zanimljivost je sa dnevnog izleta u Černobil i Pripjat. Prema Vojovim riječima, prvi utisak o Kijevu jeste da su vrlo opušteni. Ne nose maske, uživaju u atraktivnom noćnom životu, druženju, mnogo je kafića u kojima su i mladi i stari. Taj noćni život mu se izuzetno dopao.
Petodnevni boravak u Kijevu bila je prilika da posjeti Kijevsko-pečersku lavru najstarije pravoslavno svetilište Istočnih Slovena osnovano 1051. godine. Osnovana je pod upravom kneza Jaroslava Mudrog za vreme Kijevske Rusije, a smeštena je na obali rijeke Dnjepar u centru Kijeva.
„Riječ pečera znači „pećina“, a lavra označava visoko pozicionirani pravoslavni manastir. Kijevo-pečerska lavra pripada pod nadležnost Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije. Svetilište je pod zaštitom UNESCO-a. U svetilištu se nalaze i pećinski manastiri osnovani 1015. godine. Lavra je smještena na dva šumovita brda koja gledaju na obale rijeke Dnjepar. Kijevski knez Izjaslav I je cijeli rejon pećine podario monasima svetog Antonija Pečerskog. Postoji predanje da ko posjeti Kijevsku lavru i prođe ispod nadvratne crkve Svete Trojice oprašta mu se polovina učinjenih grijehova“.
Već u danas Vojo je otputovao za Beograd pa onda će za Njujork. Tamo još nije bio. Po povratku ponovo će biti gost Radio Tivta i emisije „U susret vikendu“.
Očekujemo utiske iz glavnog grada svijeta.
