Piše: Mašo Miško Čekić
Arabijsko vino uvezeno je u Veneciju oko 1600.godine. O tom piću, tada poznatom i omiljenom napitku u Turskoj i nekim arapskim zemljama, malo se znalo u Evropi. Neki su smatrali da je lijek, drugi su o njemu govorili kao đavolskom napitku poznatom i pod arapskim imenom qhaweh. Taj crni, skupi, mirišljavi napitak, polako je stizao do salona bogatih. Arabijsko vino ubryo postaje kafa – univerzalna poveznica ljudi u cijelom svijetu. U tom čarobnom napitku uživa se od jutra do večeri, u osami, u dvoje, u velikom društvu, u radosti i žalosti podjednako. Uvukla se među ljude i ostala kao dio naše genetske građe, o kojoj su napisana brojna umjetnička, medicinska, filosofska, književna, muzička, gastronomska i druga djela.
Prvi zapis o kafi kao ljekovitom napitku napisan je još u desetom vijeku. U arapskom svijetu pila se vijekovima prije nego što je njen opojni miris stigao do Evrope. Arapima je postala sastavni dio društvenog života u kućama, ali su one postale tijesne za radosti koje kafa pruža. Otvaraju se posebne krčme za ispijanje kafe – kafane. Popularnost kafana vrtoglavo je rasla i ugrozila vjerski život, ispraznila džamije i poremetila tokove života. Borba protiv kafana trajala je decenijama, a presudio je 1633. godine turski sultan Murat IV , 83 godine nakon otvaranja prve kafane u Istambulu. Donosi naredbu o zatvaranju i rušenju svih kafana u turskom carstvu. Sultanova odluka, ma koliko teške posljedice bile zbog njenog nepoštovanja, nije bila dugog vijeka. Naprosto se nije mogla održati, pa su kafane ponovo otvorene, nastavljajući misiju “ škole mudrosti “ kako su ih zvali . U njima se slušala muzika ili vodile rasprave o pjesništvu, politici i drugim oblastima života, a ulazak je bio dozvoljen isključivo muškarcima.
Kafane i kafa lako zavode evropske pomorce i trgovce, posebno Mlečane koji kafu dodaju teretu brodskog tovara. Gotovo pola stoljeća se kafa u Veneciji uživala samo u kućnim uslovima. Kafana u tom gradu otvara se 1645. godine. I mada se o toj kafani govori kao prvoj u Evropi, dosta je dokaza da su u XVI vijeku prve kafane radile u Sarajevu i Beogradu. U svakom slučaju, stotinjak godina kasnije u Veneciji radi oko 200 kafana. U XVII stoljeću kafane rade u svim evropskim zemljama, a počinje i veliki pohod kafe na ostatak svijeta. Cvjeta trgovina kafom koja postaje sve značajniji i veći dio tereta brodskih tovara. Visoka cijena ograničava njenu upotrebu među srednjim i siromašnim dijelom stanovništva, pa se poseže za surogatima odnosno zamjenom za kafu. Tako su ječam, raž, korijen žućenice, rogač, slanutak, žir i još neki plodovi postali sirovina za sirotinjsku kafu.
Važan je bio crni napitak i malo cukra. Sve ostalo što kafa jeste i što znači stvara se u kontaktu sa zdjelicom vrućeg napitka.
Malo je sačuvanih dokumenta i zapisao o Bokeljima i kafi. U vrijeme dolaska prvih tovara kafe u Veneciju, Boka Kotorska je dio Mletačke države, pa možemo predpostaviti da je, nedugo zatim, stigla kafa i u salonima bokeljskog plemstva. U svakom slučaju, na trgovačkim putovanjima, bokeljski pomorci rano se susreću sa kafom. Zanimljiv je dokument iz 1690.godine u kome se govori o napadu bokeljskih hajduka na dubrovački brod u Mljetskom kanalu. Bokeljski hajduci, uglavnom peraštani, nisu propustili priliku da se domognu posuda za serviranje kafe i čokolade koji su se nalazili na brodu.
Mnogo značajniji dokument o kafi i Bokeljima datiran je 1713.godine. Kapetan Jovo Živković iz Herec Novog te godine prevozi brodski teret za Sinigalju, a dio tereta, kako saznajemo iz sačuvanog zapisnika je i ,, zavežljaj kafe koji se prevozi na račun Sladoja Tomaševića “.
Trgovci prepoznaju interes u trgovi kafom pa ona tokom XVII, a posebno XVIII vijeka postaje sve značajniji dio brodskih tereta. Uz kafu se uvoze i drugi skupi proizvodi među kojima su čokolada, čaj, a krajem XVII vijeka i duvan. Uživanje u kafi, čaju, čokoladi i duvanu predstavljalo je svakodnevicu imućnijih, uglavnom plemstva i pomoraca.
Kafa se kuha i poslužuje i na bokeljskim brodovima, naravno brodskim oficiririma. U popisu ličnih stvari sa broda kapetana Marka Kamenarovića 1789.godine pominje se, uz ostalo, pribor za pripremu kafe, kapetanovog omiljenog napitka, i to bruštulin za kafu, skupocjene šoljice za kafu i čaj i drugi pribor, a tu je i duvan za lulu i za ušmrkavanje. Bokeljski trgovci, uz trgovinu kafom, ne zanemaruju pribor za kuhanje i posluživanje, pa su saloni bokeljksog plemstva i pomoraca puni vrijednog i skupog posuđa za serviranje omiljenih napitaka. Nerijetko, posuđe je izrađeno u čuvenim radionicama Evrope, često u najboljem porcelanu i srebru.
Pored do danas sačuvanih primjeraka, svjedočanstvo o tome nalazimo i u pismu upućenom 17.maja 1808.godine iz Kraljevsko vladinog pokrajinskog izaslanstva Kraljevskom načelniku opštine prčanjske:
..„Budući da se približuje dan sretnog dolaska Njegove visosti vojvode od Dubrovnika Kotoru, treba čim prije spraviti pokućstvo, koje služi za ličnu porabu Njemu i Njegovoj brojnoj pratnji. Zato sam naložio drugim općinama, da mi pošalju razne potrepštine.
A vama naređujem, da mi dostavite za dan 19. ovog mjeseca srebrni stolni pribor za 25 osoba, 15 srebrnih svijećnjaka, 4 velike guantijere od srebra, tri velike srebrne kogume, tri velike posude za šećer od srebra, svaka sa 12 srebrnih žličica i 25 finih zdjelica ‘’.
Gotovo je sigurno, bez obzira što ne znamo tačnu godinu stizanja kafe u Boku Kotorsku, da je ovaj napitak mirisao kotorskim ulicama mnogo prije nego što se to desilo u daleko većim evropskim centrima. Na putu za Evropu, Boka Kotorska bila je jedan od stanica do koje je stizala kafa, makar u zavežljajima, kao onom Sladoja Tomaševića.
Što se kafana tiče, ni tu nismo bolje sreće u arhivskoj građi. I tu smo bez datum otvaranja, što ne znači da se kafa nije posluživala i u kotorskim krčmama i svratištima. Mnogo prije šjora Mare kafu su u Kotoru pržile znane i neznane šjore i krčmarice. Krčme su bile omiljeno sastajalište zanatlija, ribara, seljaka, težaka, mornara i vojnika, dok su kafane bile rezervisane za građanstvo i plemstvo. U odnosu na dobru, staru primorsku krčmu, betulu ili konobu, kafana dođe kao najmlađa, bogato udata sestra koja je zaboravila na svoje porijeklo. Svakako, izuzetaka ima.
Kotorska kafana Dojmi, najslavnija od bokeljskih kafana, sjajan je primjer. Bila je sve – ugledna kafana, dobar restoran, sudnica, pozorište, igraonica, plesaonica za zaljubljene i maškarane, za dame i gospodu, ali i za sve koji su poželjeli kriglu lednoga piva ili ćikaricu kafe. Kažu da je odbijanje kafe nekada bio grijeh. U susretu dvije prijateljice, danas je grijeh ne popiti bar po dvije kafe.
