Putovanja su velika strast bračnog para Tomanović. Đurđa i Srećko su posjetili više od 40 zemalja u Evropi, Aziji, Sjevernoj Americi. Destinacije određuju u skaladu sa mogućnostima a za izbor je zadužen Srećko:
„Prvih godina smo putovali na bliže destinacije. Bila je aktuelna Evropa. Međutim, kako se posao razvijao krenuli smo dalje. Putovanje je najčešće preko neke agencije u grupici od dvadeset ili dvadeset pet ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Sklope se mnoga prijateljstva i bude baš zanimljivo. Samo smo na Kubu putovali sami“, kazao je Srećko.
Priču o putovanjima Đurđa nastavlja utiscima iz Vijetnama. Ističe izuzetnu ljubaznost, neobičnu i jaku energiju, specifičnu hranu i posebnu vrstu skromnosti. Kao djevojčica gledala je ratne filmove o Vijetnamu i formirala sliku koju, po dolasku u Hanoj, nije zatekla:
„Baš u Hanoju sam osjetila izuzetan mir, draž, energiju koju ne mogu objasniti. Obišli smo sva iole značajnija mjesta i mnogo saznali o zemlji, ljudima i običajima. Kao i svaka žena zavirila sam na pijacu i vidjela proizvode kojih kod nas nema. Mnogo koriste različite klice a veoma je raširena ulična prodaja hrane. Spremaju je na licu mjesta, uglavnom za turiste mada se i Azijati tako hrane. Ujutro na ulice iznesu male plastične stolice i tako na izuzetno frekventnoj ulici sjedite i ručate. Jela su jako ukusna a ručati možete za tri ili četiri eura. Izuzetan ugođaj“.
Prije Hanoja bili su u najvećem gradu Vijetnama Ho Ši Minu i na najvećem ostrvu u tajlandskom zalivu Fu Kok. Srećko pojašnjava:
„Interesantno je da je to ostrvo do prije pet godina imalo oko pet hiljada stanovnika. Toliko su se brzo razvili da su kad smo mi bili prije godinu ipo, imali 100 hiljada stanovnika. Znači, uletio je i ruski i kineski kapital pa se mnogo gradi“.
Kako se Tomanovići bave cvijećem, tropska vegetacija ih je oduševila, posebno orhideje u svojoj postojbini. Cvijeće se prodaje na ulici a dovozi na motoru ili biciklu koji se najčešće jedva vide od „tereta“. Kuriozitet je da Vijetnam ima oko 100 miliona stanovnika i oko 50 miliona motora.
Đurđa i Srećko su bili i u Jordanu, Indoneziji, na Baliju. Izdvajaju Tajland sa nevjerovatnim hramovima, vožnju rijekom Mekong i njenom deltom u kojoj sa malih čamaca prodaju voće i povrće, vožnju tuk-tukom.
U Jordanu su bili među milionima turista što su posjetili drevni grad Petru, proglašenim za jedno od novih sedam svetskih čuda 2007. godine. Đurđa opisuje:
„ Obilazili smo je dva dana, oko desetak kilometara dnevno smo znali preći i to sve pješke mada smo mogli iznajmiti magarca. Petra je još 400 godina pre nove ere bila glavni grad arapskog kraljevstva Nabatejaca i centar trgovine, odredište karavana i glavni put začina, jer su ovde oduvek bili veliki rezervoari vode. Veličanstvene masivne fasade, mnogo grobnica, hramova, svetišta i oltara. Svi prolazi hrama popločani su nevjerovatno očuvanim mozaicima koji prikazuju lokalne i mitske životinje. Nevjerovatno“.
Prvi put su noćili u obližnjoj pustinji Vadi Rum, jedinoj crvenoj pustinji van afričkog kontinenta. Domaćini su bili beduini. Posebno mjesto na listi doživljaja sa putovanja zauzima safari.
„Bili smo u grupi od dvadesetak mladih ljudi istih interesovanja, kombinacija kopneni dio Tanzanije i Zanzibar, ista država a potpuno različite kulture. Sletjeli smou Moši, grad u podnožju Kilimandžara, svakodnevno išli na izlete poput šetnje prašumom, posjete vodopadima Mataruni i dvodnevni safari kroz dva nacionalna parka Tarangiri i čuveni Ngorongoro. Ngorongoro je jedan od najčešće posjećenih nacionalnih parkova u Tanzaniji, jedino mjesto gdje možete vidjeti crnog nosoroga. U tom krateru životinje imaju sve što im treba a obilazak je kao na filmu. Džipovima i u tišini“.
Safari jeste obilježio Tanzaniju ali je nezaboravno blisko iskustvo lokalne tradicije, posjeta plemenima.
„Bili smo u autentičnom Masai plemenu. Dočekali su nas plesom, pokazali kuće u kojima žive, školu. Bilo je jako zanimljivo mada malo više prilagođeno turistima. Svejedno, treba vidjeti. Bili smo i u plemenu Čaga koji se oblače kao i mi a specijalizovali su se za proizvodnju kafe. Upoznali su nas sa cijelim procesom proizvodnje i na kraju počastili hranom i šoljicom kafe. Izbor hrane u Africi je oskudan pa jedete što vam ponude“, ocijenila je Đurđa.
Na Kubi su bili nakon smrti Fidela Kastra kada su uspostavljeni prvi diplomatski odnosi sa Amerikom za vrijeme mandata Baraka Obame. Prema Đurđinim riječima osjećaj stare Kube je ostao:
„Odabrali smo privatni smještaj u staroj kolonijalističkoj kući. Uslovi su bili fenomenalni, kao u filmovima. Gospođa Rossa, gazdarica kuće, svako jutro nam je spremala doručak, pržila jaja i cijedila mango. Nije znala engleski niti mi španski ali smo se odlično razumjeli. Nevjerovatan je osmijeh na licu, osjećaj za ritam, salsa na svakom ćošku. Nakon šest dana Havane otišli smo u prekrasno kubansko ljetovalište Varadero smješteno na sjevernom dijelu ostrva sa 22 km bijelih pješčanih plaža i morem prelijepe tirkizne boje“.
Tomanovići kažu da su putovali rasterećeni jer su djecu čuvale bake. Duguju im ogromnu zahvalnost. Nabrajaju: Italija, Češka, Kuba, Turska, Indonezija, Vijetnam, Jordan, Tajland, Tanzanija, Španija, Bugarska, Slovenija, Austrija, Holandija, Danska, Malta, Mađarska, Francuska, Portugal, Njemačka, Švedska, Bugarska, Makedonija, Albanija. Nova putovanja planiraju i sa petim, najmlađim članom porodice kad napuni bar godinu dana.