„Drago mi je biti ponovo u Tivtu, odakle sam isplovio 2007. godine s velikom nadom da će se Modra lasta ponovo pojaviti jedreći po Jadranu, ali ta se moja želja nije obistinila,“ ističe „gospar od vjetra,“ kako u rodnom Dubrovniku zovu jednog od najznačajnijih hrvatskih jedriličara i graditelja jedrilica, 79-godišnjeg Jadrana Gamulina.
Obezbijedivši saglasnost poznatog jugoslovenskog pisca i pustolova, pokojnog Jože Horvata, koji je Modru lastu poklonio tivatskom JK Delfin 1980.godine uz obavezu da je ne smije otuđiti, Jadran Gamulin je 2007. stigao u Tivat da preuzme staru damu, koja je čamila na arsenalskom doku čekajući svoj spas ili kraj.
Modra lastva u Arsenalu
Boško Grabić i Robert Farkaš su pomogli da se Lasta otpelja u Boniće, gdje će Gamulin danima raditi na njoj kako bi bila sposobna otploviti za Dubrovnik. Staru damu, koju od „rođenja“ bije glas „ukletog broda,“ ispratili smo 2007. iz Bonića poštivajući sve morske regule, pa je i don Ante Dragobratović, župnik dobrotski i bokeški jedriličar, prije isplovljenja došao osvještati brod. Krenula je, i sretno stigla u Rijeku dubrovačku, ali tu tek počinju komplikacije za „gospara od vjetra.“
„Prvi razlog zbog kojeg se još uvijek nije ostvarila moja želja da Modra lastva ponovo zajedri je moja država Hrvatska, koja me je, i pored pisanja molbe Ministarstvu kulture i Ministarstvu pomorstva da sam ja povratio hrvatski brod u hrvatsku luku, opteretila sa nametima kao da sam najveći kapitalista, ili neki zločinac. Ukupno sam za papire koje je trebalo pribaviti da bih upisao brod u registar platio preko 240 hiljada kuna, što je bilo jedan i po put skuplje od cijene koju sam platio za Modru lastu. Da bih kupio Modru lastu, morao sam uzeti kredit, a sad je došao još jedan tako veliki iznos koji ja u početku nisam mogao obezbijediti. Moje razočaranje je bilo ogromno. Nisam počeo raditi na brodu dok god nisam platio posljednju kunu duga prema državi,“ objašnjava Gamulin, dodajući da se s otplatom dugova i njegovo raspoloženje popravilo, te se vratila volja da se posveti Modroj lasti. Posao koji ga je čekao bio je ogroman.
Jadran Gamulin, foto: Jana Radan
„Brod sam kompletno iznutra očistio, ostale su samo fiksne pregrade koje su bile napravljene u staklo-plastici. Sve ostalo je bilo golo i obrušeno. Od dubokih sentina koje su bile rezervoari za naftu, za vodu, cijeli trup broda je iznutra dobio tri sloja staklene vune i smole. Došla su nova pojačanja za hvatanje jarbola, kabina je dobila novih pet slojeva, postavljena je nova paluba. Brod je bio spreman da počne da prima svoju opremu, koju sam u međuvremenu nabavio. Nova dva jarbola, nove vinčeve, novi motor, nova jedra. Sve je tu, sve tu postoji.“
Ali, meštra je snašla nova nevolja. Radeći na drugom svom brodu, gospar Jadran je slomio nogu, što ga je odvelo u dug period oporavka. Danas ima umjetno koljeno, što ga onemogućava da radi na brodu kakav je Modra lasta.
Priliku da sa Jadranom Gamulinom razgovaramo u Tivtu dobili smo zahvaljujući braći Radonjić iz Lahorovog MM Sailing Team, koji su starom meštru darovali jedro sa svog nekadašnjeg krstaša Angelo Rosso, te je Boku posjetio kako bi preuzeo poklon. Ovim jedrom opremiće svoju regatnu jedrilicu, ali to neće biti Modra lasta.
„Brod bih htio završiti, ali se ne može naći mladi čovjek koji bi naslijedio od mene taj brod. Ne tražim nikakav novac, samo da brod ponovo zajedri. To mi je velika želja, ali sumnjam da će se obistiniti,“ tužno konstatuje Gamulin, koji i pored problema sa nogom još uvijek aktivno jedri.
Jadran Gamulin na Modroj lasti, foto: Grgo Jelavić
„Ja nudim svoj brod, nudio sam ga i preko medija. Ko hoće, neka dođe, darovaću brod samo da brod zaživi. Da bi počeo funkcionisati, trebalo bi u njega uložiti oko 200 hiljada kuna (nešto manje od 30 hiljada eura), jer, nabrojao sam već, cijela oprema postoji, samo je treba staviti na brod. Izvadit ga vanka u marini, opiturat, postavit jarbole i motor, i gotovo je. Ali, nema ljudi.“
U pitanju je dvojarbolni krstaš dužine 17 metara, koji je za jugoslovenskog pisca i pustolova Jožu Horvata građen u korčulanskom Grebenu.
„Brod je zaplovio 1972.godine, kada je Joža Horvat krenuo s njim na put oko svijeta. Joža Horvat je bio odličan pisac sa velikom željom i voljom da oplovi svijet u potrazi z novim pustolovinama. Glavni problem u priči je bio taj što Joža nije znao koliko su mu loše Korčulani napravili brod. Ono što sam ja otkrio u toku njegove popravke sam spremio kao dokaze, tako da se svak može uvjeriti s čime su čovjeka poslali na put oko svijeta. Kasnije su mi se javljali i dolazili vidjet Modru lastu ljudi koji su plovili sa Jožom Horvatom do Kariba. Pričaju šta se događalo na brodu. Oni su već u Gibraltaru kompletno izgubili upravljanje brodom. Sa plafona, gdje su bili pričvršćeni, koloturnici za pokretanje kormila su pali. Znači, jedan od glavnih brodskih uređaja već na Gibraltaru nije funkcionisao. Onda su došli na Kanarske otoke, gdje su morali promijeniti cijeli kauking, kako se to tada zvalo, jer je brod bio kao rešeto, puštao je more. Kauking je guma koju je proizvodio Kronos, a služila je za brtvljenje trenica palube. Da je Joža tada nastavio ploviti s tim brodom, pao bi mu i jarbol nakon nekog vremena, jer je neshvatljivo da su u Grebenu na taj način pričvrstili jarbol za palubu.“
Iako se vjerovalo da je Jožin poduhvat gradnje Modre laste podržalo tadašnje političko rukovodstvo, da je sam Tito Joži, kao zaslužnom komunisti još iz doba Drugog svjetskog rata, odobrio sredstva za taj brod, to nije bila istina.
„Žena Jože Horvata je bila iz bogate familije. Nije istina da je Tito Joži dao sredstva za taj brod, već je njegova supruga u Zagrebu prodala kuću kako bi naručili njegovu gradnju. A u Grebenu su se ponijeli prema njima nezamislivo,“ objašnjava Gamulin, istovremeno nam donoseći objašnjenje da za veliki broj nezgoda koje je Lasta imala u Boki nisu krivi samo vremenski uslovi i loša briga JK Delfin za njegovo održavanje, već i sam kvalitet njegove izgradnje.
Na izgradnji Modre laste stradao je škverski radnik, a 1973. godine je kraj obale Venezuele u nevremenu sa nje nestao Jožin sin Marko. Od posljedica povrede na brodu, nekoliko godina kasnije u Alpima je poginuo i drugi Jožin sin. Modru lastu prati glas ukletog broda.
Joža Horvat i Modra lasta, izvor: Večernji list
„Kad sam kupovao brod, Joža me je od toga odgovarao. Govorio mi je „nemoj kupit taj brod, taj brod je nesretan.“ Na kraju se pokazuje da u tome ima i istine,“ sjetno će gospar Gamulin.
Iako se sam nije povrijedio radeći na njoj, već na drugom brodu, kaže da ga je Modra lasta dotukla odnosom države, odnosno nadležnih ministarstava, koji nisu razumjeli njegovu namjeru da brod koji ima istorijsku i kulturnu vrijednost vrati u Hrvatsku kao njenu kulturnu i maritimnu baštinu, već su ga, kako kaže, „ogulili.“
U brod je uložio godine rada i velika materijalna sredstva. Međutim, želja „gospara od vjetra“ da stari jedrenjak opet zajedri prevazilazi ono što se novcem može kupiti.
„Možda se nađe neko iz Boke ko bi htio dobit Modru lastu natrag. Ja ću je rado poklonit,“ poručuje jadranski meštar od vjetra i brodova, Jadran Gamulin.
Naslovna fotografija: Novi list
