Sjećanje na prvo putovanje našu gošću Marijolu Dimitrijević vraća u rano djetinjstvo kada je iz Vojvodine sa bakom i dekom dolazila u Tivat kod roditelja. Te sedamdeset i neke su otvorili poslastičarnicu „Minjon“, Marijola i sestra Dragana naslijedile pa uspješno nastavile porodični posao.
Put po Evropi je nije vodio u sve zemlje ali u neke jeste više puta.
„Za Italiju smo vezani i poslom pa imamo dosta saradnika posebno u Riminiju u kome se održava sajam poslastičarstva. Obično idemo sestra i ja pa boravak u Italiji malo produžimo i posjetimo druge gradove. Zemlja je nevjerovatna i mnogo je volim. Ta energija, ljudi, povezuje nas Mediteran i ljubav prema hrani. Kada sam prvi put bila u Italiji jako su mi se dopale lazanje i razne pašte a tu je naravno pica koja ne liči na onu koju ovdje spremamo. Više je začina ali je pica dobra i tamo i ovdje“.
Mnogi tvrde da najbolji sladoled na svijetu prave Italijani. Za profesionalnu poslastičarku boravak u toj zemlji je prilika da otkrije neke tajne i primjeni ih u svojoj radnji. Kako kaže, koristi njihove baze i paste ali ono što je njeno jeste vanila od koje ne odustaje zbog mušterija koje već 46 godina jedu sladoled od vanile.
Francuska je takođe zemlja koja mnogo toga može pružiti kaže Marijola:
„U Parizu nisam bila ali bih jako voljela jer je moja sestra, nakon školovanja, živjela i radila tamo dvije godine. Oduševljena je. Ja sam bila u Marbelji, Nici, Kanu i sa pravom mogu reći da nisu bez razloga mondenske prijestonice. Ipak, ne volim da idem po turističkim atrakcijama nego po mirnim, skoro skrivenim ulicama gdje mogu da vidim ono izvorno“.
Portugal je zemlja kojom je oduševljena. Mirnoća i čistoća preovladavaju i u najmanim ulicama Lisabona. U zemlji sa najviše rasa i etničkih grupa u Evropi, niko se posebno ne ističe:
„Svidjelo mi se što se niko posebno ne ističe i svi su jako ljubazni, uslužni, na ulici ako nekoga pitaš sve će ti objasniti. Dobro govore engleski jezik što je jako važno kad putujete. U španskoj Andaluziji sam doživjela da ni na aerodromu neće da govore engleski pa onda imate problem. Hrana u Portugalu je slična našoj. Išli smo u jednu poslastičarnicu stariju od 100 godina pred kojom je red dugačak nekoliko desetaka metara. Tamo sam probala Pastel de Belém i oduševila se. Naravno, kad sam se vratila napravila sam je po nekom mom viđenju“.
Pastel de Belém (male tortice) je tradicionalna poslastica Portugala. Recept je skoro 200 godina bio tajna koju su navodno znale samo tri osobe. Priča se i da su u u skrivenoj kuhinji pravljene dva dana.
Prema njenim riječima, najudaljenija destinacija koju nikada neće zaboraviti je Singapur zato što je to „druga planeta“ na kojoj vladaju čistoća, poštovanje, disciplina, ljepota, planeta XXIII vijek za nas:
„To mi je jako žao. Obožavam Crnu Goru, obožavam Boku, volim ovdje da živim, ovoga stvarno nigdje nema i žao mi je što ljudi ne putuju više da shvate gdje žive. Ali, Singapur je ostavio stvarno nevjerovatan utisak. Hrana je jako skupa kao i život u Singapuru. Bili smo u kineskoj četvrti i posjetili pijacu na kojoj se imalo šta vidjeti. Za ručak najčešće biraš uličnu hranu ali i tamo ima svega.“
Druga Azijska destinacija je bila Nepal oduševljavajući i razočaravajući u isto vrijeme. Totalna konfuzija i mnogo ljudi na motorima po krivudavim autoputevima.
„Poslednjeg dana boravka sam primjetila da nema žena za volanom i shvatila da vlada ogromna diskriminacija. Pošto smo mnogo hodali, mijenjali prevoze, nisam ni opazila. Posljednjeg dana smo išli na let iznad Mont Everesta da vidimo Himalaje. Ulazimo na aerodrom kad jedna vrata roze druga plava. Šalili smo se misleći da vole boje pa su tako i vrata obojili. Vratili smo se sa tog fenomenalnog izleta i istu veče putovali nazad za Evropu. Dolazimo do istih vrata i shvatimo: plava su za muškarce a roza za žene. Bilo je strašno. I sve do gejta je bilo: ženska strana – muška strana. Vratili smo film i stvarno žene ne voze, na koju god smo naišli a da je u drugom stanju ona se prekrivala da se to ne vidi. Muškarci su na boljim poslovima a žene smo vidjeli da rade na građevini. Potpuno neshvatljivo za Nepal koji je među najliberalnijim zemljama u svijetu i dozvoljava gej brakove.”
Za Afriku Marijolu vežu sjećanja na Madagaskar i Zanzibar. Kad god se pomene Madagaskar čini joj se da osjeti čarobne mirise te ostrvske zemlje u Indijskom okeanu. Vidjeli su mnogo lijepe prirode, različitih životinja, posjetili hramove, tri dana i tri noći plovili rijekom:
„Bilo je kao u fimu o Tomu Sojeru. Baš je bilo neobično. Nisu imali frižider pa su nosili žive životinje i na licu mjesta pripremali meso za ručak. A servirali su kao da smo u nekom od najelitnijih hotela, prosto nevjerovatno. Hrana je vrlo ukusna a voća je bilo na svakom ćošku“.
Dugo je štedila da bi ispunila san – putovanje na Kubu. To se dogodilo januara 2019 godine. Zemlja je različitija od one koju je zamišljala kaže Marijola, osjeća se uticaj kineskog i malo više ruskog kapitala:
„Restorani u Havani su skupi kao oni u Beogradu a skupi su i hoteli. Noćenje u Havani je oko 100 dolara, u Varaderu je nešto jeftinije mada sve zavisi od kraja u kom odsjednete. U suštini skupo je, cijene su podignute i oni su osjetili novac. Svi očekuju napojnicu, sobarice, konobari, taksisti, recepcioneri, vozači autobusa, vodiči koji su nevjerovatni – savršeno govore najmanje četiri jezika. Zdravstvo i obrazovanje su i dalje na visokom nivou. Najviše mladih se školuje za rad u turizmu jer tamo leži novac“.
U većini zemalja su znali gdje je Crna Gora iz koje dolazi. Najčešće je povezuju sa Jugoslavijom. Sledeće putovanje bi trebalo da bude u Južnu Ameriku, Peru. Sretan put.