„Putovanje je i za nas odrasle potpuno drugačije stanje gdje se ti spremiš, tog dana da će da te bole noge, da ćeš da vidiš mnogo toga što nikada vidio, moraš da znaš kako ćeš da se ponašaš da izdržiš sve to i da upijaš sveto. Da ti bude svojevrsna lekcija. Mi to želimo da usadimo njoj i tako maloj. Nisam uopšte pristalica i pobornik mišljenja da to djeci nije potrebno jer onda djeci „tona“ stvari koje doživljavaju u vrtiću i okolini nisu potrebne. Ne možemo tako posmatrati stvari. Ko može da izdvoji za tu još jednu kartu neka povede dijete sa sobom, naravno da je drugačiji ritam i da ste uskraćeni za noćne izlaske ali ne može da se mjeri sa time što je naše dijete sa nama doživjelo – koliko je samo bila srećna, kako je sve to dobro izdržala, ponosni smo na nju.“
Ovo bi mogao biti savjet svim roditeljima ako se dvoume da li da na putovanje povedu dijete. Jelena Božović, suprug Vidak i kćer Ema jednom godišnje putuju po Evropi. Čekaju da Ema malo poraste pa da se upute na dalje destinacije. Jelena putuje od djetinjstva. Budući da je dijete iz mješovitog braka, otac iz Srbije, svakog ljeta su putovali u njegov zavičaj ali i u bakinu Makedoniju. Kada je počela da se bavi muzikom uslijedila su međunarodna i takmičenja i putovanja:
„Ja svoj prvi pasoš iz zemlje kakva je onda bila i ne pamtim. Vjerujte voljela bih da svi mi imamo taj jedan dokument koji će imati dovoljno stranica da ga koristimo cijelog života da bismo, preko pečata, stvarno vidjeli gdje smo sve bili. Po Evropi sam bila u mnogim zemljama, što uz pomoć muzičkog talenta, što preko folklora kojim sam počela relativno kasno da se bavim, u drugom razredu srednje škole. Počela sam da igram zato što sam vidjela da moja sedam godina mlađa sestra već sa sedam godina putuje a ja sjedim u Podgorici. Tako je sve počelo. I meni i suprugu putovanja su nešto što nam je jako, jako važno u životu. Navikli smo na to baš zbog folklora i želimo da ta karta svijeta koju zamišljamo u glavi ili ćemo je staviti na papir pa križati zemlje u kojma smo bili, bude sva iskrižana. Želimo da sa svojom kćerkom odemo u najdalje krajeve svijeta. Pitam se da li je moguće da ću jednog dana da umrem a da nisam bila i vidjela sve što postoji, da zađem u svki kutak svijeta, svako selo. Divim se ljudima koji su posvetili svoj rad, novac i život tome da obilaze razne krajeve svijeta a danas ih ima sve više.“
Tri puta je vidjela Moskvu. Nije joj se dopala hladnoća iako je prva dva puta bila u avgustu, sa 12 godina kada ju je grad Podgorica nagradio za doprinos muzici (dijete) a drugi put na festivalu u jednoj moskovskoj regiji. Treći put u Moskvi – tročlana porodica Božović. Doživjeli su pravu „rusku bajku“ kaže Jelena:
„Boravili smo od prvog do osmog januara i tada smo doživjeli pravu rusku bajku. Imali smo sreće da temperatura bude oko nule jer je desetak dana ranije bilo minus 26. Mogli smo lijepo da se provdemo i sve mi se dopalo tog januara prije korone kada smo išli zajedno i kada je Emilija imala dvije ipo godine. Moskva je mnogo uložila u novogodišnji turizam i ukrašavanje grada pa smo se osjećali savršeno. Zaista preporučujem da se ode u tom periodu. Svi su se žalili da je Moskva skupa ali nije.
Nas troje smo u sred Kremlja i u tim najpoznatijim ulicama, u prosječnim restoranima, ručali za 30 eura (čorba i glavno jelo). Naravno, vi možete kupovati hranu za ponijeti i proći sa manje novca. Mi se trudimo da gdje god otputujemo minimum jednom odemo u neki dobar restoran. U Budimpeštu smo išli kada je Emilija imala godinu ipo dana i u Ribarskom bastionu jeli pravo mađarsko jelo koje takođe nije bilo skupo. Bukvalno smo jeli u muzeju. Sa Ribarskog bastiona se pruža fenomenalan pogled na Dunav, Margitino ostrvo, Peštu i Gelertovo brdo. Tako isto u Rusiji. Otišli smo da probamo te njihove raviole. Probamo specijalitete, probamo njihovu hranu jer kako ćeš drugačije doživjeti neku zemlju ako ne probaš njihovo piće, njiho jelo, ako ne posjetiš najvžnija mjesta, ne osjetiš kako taj narod živi. Emilija, bez obzira što je bila mala, pamti metro, pamti dubinu stepenica, pamti mnoge stvari koje je doživjela u Moskvi i zaista me čini sretnom što je to dio njenog odrastanja.”
Zanimljivo je da su se za Moskvu odlučili 31 decembra a otputovali već sutradan. Zahvaljujući poznanstvu, odnosno komšijama koji su im ustupili stan, smještaj je bio obezbjeđen a upute o tome šta jesti a šta vidjeti, izrečene. Komšinica Maša je predložila raviole (пельмени) tradicionalno rusko jelo. Dobrosusjedski odnosi započeti su u Tivtu, nastavljeni u Moskvi pa ponovu u Tivtu.
Najsvježiji pečat u pasošima Jelene, Vidaka i Emilije Božović je španski. Boravili su u Barseloni i taj katalonski grad kažu neće nikada zaboraviti kaže Jelena, ponosna na Emiliju koja je pješačenje dobro podnijela budući da ovaj put nisu nosili kolica.
„Mi smo ovoga ljeta odlučili da to što smo vrijedno radili i trudili se da zardimo neki novac, odmah usmjerimo u putovanje. Obično smo išli u januaru kada imamo manje obaveza ali ove godine je to bio septembar. Sa prijateljima smo se odlučili za Lisabon. Umeđuvremenu su potpuno zatvorili granicu za turiste iz Crne Gore. Svima napominjem da se na vrijeme dobro raspitaju o Cancellation protection (zaštita od otkazivanja). Nikada ne znate šta će vam se dogoditi. Što se tiče Barselone odmh smo pronašli povoljnu varijantu a mogli smo još povoljniju. Dva puta sedmično su letovi Podgorica-Barselona i povratna karta se mogla naći za 30-40 eura čak a mi smo platili po 80. Nije bilo dileme da li ćemo voditi Emiliju iako je u uzrastu kada ne može da hoda dugo a znali smo da će biti pješačenja. Našli smo smještaj tik uz metro što je jako važno i nije toliko skupo koliko ljudi pričaju.
Možete da popijete kafu od četiri eura, možete da popijete kafu od jedan euro, da je uopšte ne pijete ili da je napravite u apartmanu. Sve je do organizacije. Nas je tih pet dana štalo oko hiljadu ipo eura a kupovli smo različitu hranu, plaćali ulaznice od atrakcija za djecu do nas. Baš smo zadovoljni. To je nešto što će nas cijelu godinu „držati“ i svjesna sam toga. Čak i dva dana kada Vidak i ja odemo negdje sa Emilijom to je takvo punjenje baterija da ne mogu opisati. Toliko znači da ono za šta si se trudio, sačuvao neki novac, potrošiš u nekoj drugoj zemlji na neke drugačije gušte. Nas čini sretnim upoznavanje svijeta, gledanje u tuđe zgrade, da šetamo ulicama koje ne poznajemo i čini nas sretnim to što naše dijete sve to doživljava sa nama.“
Odlučili su vratiti se u Barselonu na više dana da bi nastavili obilazak i vidjeli još. Njihovo iskustvo je da se grad, koliko toliko, može upoznati za minimum 15 dana.