Njegova putovanja su vezana za slikarstvo, posjete muzejima i uživanje u djelima velikih umjetnika. Učesnik je brojnih kolonija u Crnoj Gori, regionu i ostalim dijelovima svijeta i u svakoj je ostavio po jedno djelo tamo nastalo. Naš sugrađanin, akademski slikar Ljubomir Ljuban Popadić:
„Još od vremena studija nastojim da što češće i što više putujem, da vidim više, da saznam više, da obiđem više muzeja i na tim putovanjima osim onog poslovnog (organizovanje izložbe) obavezno iskoristim svaku priliku da obiđem značajne galerije. Muzeje obavezno. Naučio sam dosta i to iskustvo je neprocjenjivo jer sam obišao skoro cijelu zemaljsku kuglu noseći svoje radove ali i upijajući djela drugih umjetnika koji tamo žive ili su dio istorijskih zbirki.“
Po njemu, svaka muzejska zbirka ima značajne artefakte i možete uživati u svakoj, ne samo u najpopularnijim nego i u drugim u kojima je ono bliskije. Najviše je uživao u Moskvi, Tretjakovskoj galeriji posmatrajući djela Šiškina, Ivanova, Rjepina, Pukireva. Popadić kaže da ništa manje nije uživao gledajući Rembranta u evropskim muzejima pa i Rusiji, gledajući druge majstore svjetskog slikarstva, renesansne slikare. Govoreći o slikarskim kolonijama, sa posebnim poštovanjem je govorio o Hilandaru, miru, spokoju, inspiraciji, načinu života:
„To je posebno duhovno iskustvo gdje odete u istoriju, u srednji vijek, zaronite u njega i doživite ga upravo onako kako je nekada bilo. U devedeset posto slučajeva sve je kao prije par stotina godina. To je njihovo opredjeljenje i ne čudim se. Za mene kao slikara je ostavljalo upečatljiv utisak pa sam kao vizuelac, čovjek koji sve doživljava čulom vida, imao toliko mjesta da se nauživam, nagledam i starina i starih zidova manastirskih. Nisam bio samo u Hilandaru jer ima mnogo manastira koji trebaju da se obiđu. Uđete u prostore sa duhom srednjevjekovne epohe. To je mene oduševilo kao slikara jer nisam išao kao vjernik, više zbog te vizuelne senzacije. Kad vidite koliko je sve sačuvano i osjetite duh epohe, sve ono što ste kao dijete slušali, čitali, gledali, sve vam to prođe i vrati se. Osjetite da ste i vi dio tradicije koja kada se doživi čisto i ne zloupotrijebi se, je jedna od najdivnijih stvari na svijetu.“
Tamo je proveo sedam dana, u Hilandaru dva. Učesnici kolonije su prespavali u zajedničkoj prostoriji i ručali posni pasulj u velikoj trpezariji. Doživjeti sve to Popadić će, kako kaže, pamtiti dok je živ. Nada se da će imati priliku ponovo otići a sliku Patrijarha Pavla koju je tada naslikao poklonio je manastiru.
Devet vremenskih zona se razlikuje Los Anđeles. Tamo ga je odvela profesija a pozvao naš sugrađanin Radojica Krstović. Kasnije je stekao još poznanstava i pronašao galeriju koja je postala njegov prijatelj i poslovni saradnik. To traje od 2003 godine.
„Ne znam kako drugi doživljavaju ali tamo je sve ogromno i užurbano, avion kojim letite ka Los Anđelesu, aerodrom na koji sletite, auta kojima vas voze, putevi nevjerovatno široki i brojni. Brzo shvatite da se nalazite u zemlji gdje je osnovna karakteristika da su veliki. Ipak, tamo nebi mogao da živim. Sve je drugačije i ljudi su prezauzeti poslovima da bi imali vremena za druženje. Ako u toku radnig dana izađete na ulicu, živog čovjeka ne možete da vidite. Tu možeš da egzistiraš samo ako si zaposlen, šetnje nema osim u Holivudu, u turističkim atrakcijama. Posjetio sam i Grand kanjon, Las Vegas i nisam bio samo jednom. To su bili boravci od po mjesec dana i više pa sam imao vremena da šetam i posmatram, naravno zahvaljujući domaćinima koji su mi pored smještaja i obilazaka obezbijedili sve što je potrebno za izložbu.“
Popadić kaže da bi volio da se vrati na više mjesta ali ako bi morao da izdvoji jedno, to bi bio Beč.
„Kad god odem, taj grad doživljavam kao da nisam stranac u njemu. Ne samo zbog toga što puno, puno našeg naroda tamo živi i gdje na svakom koraku možete da prepoznate našeg čovjeka jer se čuje srpski jezik. Arhitektura, atmosfera, uopšteno sve mi je blisko kao da sam tu već nekada davno boravio. Drugačije se osjećam u tom gradu nego u Parizu ili nekom sličnom gdje imate tu odbojnost, hladnoću, užurbanost, svi se o svom jadu zabavili. U Beču mi je to nekako drugačije. Osim Beča volim i Prag, znači te srednjeevropske gradove sa starom arhitekturom i može se vidjeti na onome što radim. Tu mi je inspiracija, napunim se vizuelnih podataka a toga u Americi nema“.
Ima želju da vidi Argentinu, njene planine, stepu. Nastoji oko sebe napraviti red i prvo obići ono što je bliže i bitnije za posao, kluturno i duhovno usavršavanje. Prije korone posjetio je Venecijansko bijenale, Firencu, obišao muzeje, galerije i nije imao vremena vidjeti sve što je planirao.
Priča o Crnoj Gori kojoj poznaje „svaki kamen“, počinje pričom o likovnim kolonijama i rijeci Tari.
„Ja sam nekoliko godina sa prijateljima iz Bijelog Polja i Mojkovca pravio likovnu koloniju „Tarom i Potarjem“. Ja obožavam sjever, planinski dio pa sam pozivao kolege slikare ne samo iz Crne Gore nego i regiona da učestvuju i upoznaju prirodne ljepote. „Tarom i Potarjem“ uključuje tri planine koje okružuju Taru: Bjelasicu, Sinjajevinu i Durmitor. To su nezaboravna druženja od deset dana i organizovana su nekoliko godina. Bilo je slikara iz svih naših bivših država, bilo je iz Bugarske, Rusije, Internacionalna zastupljenost. Uvijek mi je na čast i lijepa uspomena kad se sjetim tog druženja pa onda kolonije na Prokletijama, Brezojevicama podno Visitora. Preporučujem svima. Da dođu i vide to prelijepo mjesto, da vide Plav, Gusinje, da vide Prokletije i onda da mu bude jasno šta su planine. Osnove kulture su u tvom narodu pa onda ideš dalje.“
