JU Gradska biblioteka Tivat i sjutra našim čitateljkama i čitaocima poklanja dva remek djela svjetske književnosti. Ove srijede to su „Lolita“ Vladimira Nabokova i „Proces“ Franca Kafke-ističe glavni urednik izdanja Miomir Abović.
„Lolita“ je roman objavljen 1955. godine; to je, do tada, bilo najkontroverznije djelo Vladimira Nabokova. U centru ovog romana priča je o seksualnom eksploatisanju dvanaestogodišnje djevojčice od strane sredovječnog pedofila, profesora književnosti Hamberta Hamberta. Radnja je smještena u Nju Hempširu, gdje Hambert dolazi iz Engleske i ženi se vlasnicom stana u kojem odsjeda. Pravi razlog njegove ženidbe, međutim, jeste kći Hambertove stanodavke, dvanaestogodišnja Dolores Hejz. “Ujutro je bila Lo, naprosto Lo, četrdeset osam centimetara visoka, s jednom čarapom na nozi. U hlačama je bila Lola. U školi je bila Doli. U formularima je bila Dolores. Ali je u mom zagrljaju uvijek bila Lolita”, kaže, potaknut svojom bolesnom strašću, Hambert Hambert. Tu sumanutu zaljubljenost Hamberta Hamberta u maloljetnu Lolitu još bolje ilustruje njegov izliv strasti kojim roman počinje:”Lolita, svjetlost mog života, oganj mojih prepona. Moj grijeh, moja duša. Lo-li-ta: vrh jezika prelazi tri koraka niz nepce, da bi, pri trećem, kucnuo u zube. Lo. Li. Ta”. Djevojčica, koju profesor Hambert privatno zove Lolita, nije tipična djevojčica. Iako je vrckava, kao i većina njenih vršnjakinja, ona je i seksualno naprednija od njih. Njena agresivna seksualnost provlači se kroz cijeli roman; za tu napadnu Lolitinu seksualnost kriv je sam Hambert, koji je stariji i odgovorniji (ili bi to makar trebao biti). Iako je njihova veza od početka osuđena na propast, Hambertova zabranjena ljubav polako prelazi u pravu opsesiju, koja će ih progutati oboje. Njihov odnos prate osjećaj krivice, te strah i činjenica da tu ljubav (ako se taj odnos uopšte može tako nazvati) društvo neće prihvatiti. Nakon što Lolitina majka gine u automobilskoj nesreći, Hambert to vidi kao sjajnu priliku da se približi Loliti i da joj se uvuče pod kožu. Tu zapravo započinje pravi seksualno eruptivni vulkan, koji nas uvlači u Hambertovu, ali i u Lolitinu pomalo zbunjenu psihu.
„Lolita“ nije roman duboke misaonosti i propitivanja „vječnih i suštinskih tema“ ljudske egzistencije; to nisu komponente koje su ovaj roman učinile jednim od najvećih romana- te svakako i kultnim romanom- svjetske književnosti. Ono što je ovaj roman učinilo nezaobilaznim remek djelom svjetske literature su Nabokovljeva bravurozna naracija, genijalno koncipirani motivi i nezaboravna- možda i najbriljantnija u romanesknoj istoriji- ironijska potka koja, u spoju sa povremenom diskretnom melanholijom, prožima fabulu čitavog romana. Upravo to su razlozi koji su- kao što bura otpuha kišne oblake nad Bokom Kotorskom- „otpuhali“ sve one (kvazi)moraliste i intelektualne polutane što su „Lolitu“ proglašavali pornografijom, a sâmog Nabokova manijakom i pedofilom (tako je, npr., urednica „New Yorker-a“ 1953. godine odbila izdati „Lolitu“ saopštivši Nabokovljevoj supruzi da je razlog za to što je ta knjiga uznemirila. Tu grešku neće, međutim, ponoviti Valter Minton, glavni urednik „G.P.Putnam's Sons“, koji će 1958. bez nedoumica prvi objaviti ovo remek djelo u USA. U međuvremenu, prvo izdanje „Lolite“ pojavilo se 1955. godine u Parizu). Biseri ljudskog duha uvijek nađu put do svojih recipijenata; „Lolita“ je još jedan primjer za to.
O „Procesu“ Franca Kafke nepotrebno je pisati opsežni prikaz. Ništa novo nećemo reći ako ustvrdimo da je riječ o najboljem romanu epohe modernizma i jednom od najvećih u istoriji svjetske književnosti. Tek toliko da se podsjetimo: Jozef K., perspektivni prokurist jedne velike banke, uhapšen je na svoj trideseti rođendan, rano ujutro, čim je otvorio oči. Optužba nije poznata, baš kao ni to pred kojim se sudom vodi postupak i kakav će biti njegov tôk. Jozefu K. saopštavaju da sud ne želi remetiti njegov uobičajeni način života i da se on, sukladno tome, može vratiti svojim svakodnevnim aktivnostima. Međutim, Jozef K. narednih dana i mjeseci sve više se zapliće u nevidljivu mrežu svog procesa i nedokučivog suda koji ga je pokrenuo. Korak po korak, on saznaje da „sve pripada sudu“. Čovjek u svijetu i društvu čiji su mu zakoni do kraja nespoznatljivi, okovan apsurdom i utonuo u isti, osuđenik bez saznanja o svojoj krivici i sudiji koji mu sudi: to je egzistencijalno-ontički položaj Jozefa K. i egzistencijalno-ontički položaj čovječanstva, kojeg je Kafkin Jozef K. metonimija. Čak i ako ste pročitali „Proces“, ovaj roman treba ponovo uzeti i (makar) još jednom temeljno misaono proći kroz njega. A JU Gradska biblioteka Tivat je tu da vam pruži mogućnost da dođete do vašeg besplatnog primjerka-zaključuje Abović.
